ZAGREB - Ovo je priča o čovjeku koji je život proveo u sjeni
Ćire Blaževića i tek se u zrelim trenerskim godinama uspio izvući ispod njegove “šape”! Nije imao uobičajeni put, najprije je bio “pomoćni radnik” u reprezentaciji Hrvatske, zatim šef u Iranu, a tek se onda popeo na plavu palubu. U Iranu su prepoznali i cijenili njegovu serioznost, iako nikada nije dosegnuo Ćirinu popularnost, vjerojatno zato jer je “njemački” šarmantan, jer se oslanja na statistiku i nije, poput svog učitelja, “kupio grobnicu u Teheranu”.
Branko Ivanković je trener, a ne showman, on nema pretenzije postati hrvatski
Larry King, kao Ćiro Blažević...
Kada je dolazio u Dinamo, izvršni dopredsjednik je u njemu vidio trenera koji će spasiti njegovu već posrnuli viziju. Novinari su ga doživljavali kao tipa “dosadnog kao smrt”, kolege iz struke su ga slikali kao “trenera-štrebera”, a navijači su ga dočekali bez riječi. Još je bila friška uspomena na Josipa Kužea u kojega se kleo maksimirski sjever i koji je bio jedan od njih.Nije došao u idealnom trenutku, u Dinamu u tom času samo novac nije bio problem. “Izvršni” je već obavio sve, selektirao je momčad, Ivanković je dobio u ruke “tkaninu i škare”. No, da bi stekao određeni autoritet, njegova olovka je prekrižila
Andersona Costu, što je zgrozilo
Zdravka Mamića jer je u brazilskog centarfora utukao cijelo bogatstvo. Mirni i staloženi Ivanković bacio je na klupu i
Jensa Nowotnyja, nakon što su ga Ćirini klinci vrtjeli kao na ringišpilu, a upropastio je i
Jerteca, da Jertec ne bi upropastio njega. Stvorio je
Ognjena Vukojevića i
Nikolu Pokrivača jer se njegova igra bazira na čvrstoći zadnje linije, u čemu zadnji vezni igrači imaju iznimno važnu ulogu. Sve je uspješno obavio, osim što nije uspio podići razinu igre
Hrvoje Čale, iako ga je forsirao do besvijesti. Čini to i dalje, iako je to Sizifov posao.
Dominantan u hrvatskom prvenstvu, a u europskom smislu “izvadio” se u Amsterdamu pet do dvanaest, u igri koja je oduševila hrvatski nogometni puk. Za dva poraza od Werdera opravdava ga prodaja
Vedrana Ćorluke i
Eduarda da Silve, iako je u
Mariju Mandžukiću dobio kapitalnu zamjenu. Pobjeda nad Ajaxom razgorjela je optimizam i vjeru Dinamovih navijača da će se modri, pokraj Basela, Rennesa i Branna, zadržati na europskom kolosijeku i 2008. godine.
Branko Ivanković je sustavan, njemački tip. U javnom nastupu zna sakriti emocije i na vrijeme zatvoriti usta. Afere, kojih ne manjka, rješava u tišini, u svlačionici. Njegove svađe s golmanima i Šokotom nikad nisu stizale do naslovnih stranica. Iako su kazne bile rigorozne (Šokota, 20.000 eura kazne).U nogometnom smislu, pobornik je nogometnog modernizma, ako je igra s dva zadnja vezna igrača - modernizam. Taj defenzivni gard pokušat će razblažiti s trojicom igrača u prednjoj veznoj liniji i jednim napadačem. Brani se sa sedam igrača, završava napad najmanje s petoricom i u tom pogledu je na našim nogometnim meridijanima - avangardist!
O jednoj glasini ne mogu suditi jer jednostavno ne znam! Ne znam sastavlja li mu momčad izvršni dopredsjednik? Nema ništa protiv da vodeći klupski menadžer uleti u svlačionicu i izviče se na igrače i vjerojatno zbog te “povlastice” njegova pozicija nikad nije bila upitna.
Dinamo je imao velike trenere.
Branko Zebec znao je biti arogantan i rigorozan, ali je Dinamo doveo do finala Kupa velesajamskih gradova. Ćiro Blažević donio je presing u Maksimir i lomio sve suparnike u prvih 20 minuta.
Josip Kuže u rukama je imao
Ladića,
Bobana i Šukera, ali nije se uspio oduprijeti najjačoj Zvezdi svih vremena.
Cico Kranjčar donio je prvu dvostruku krunu i plasman u Ligu prvaka. Ostali su bili prolaznici. Branko Ivanković definitivno spada u prvu grupu i samo o europskom rezultatu ovisi hoće li biti između Zebeca i Ćire ili stepenicu niže. Ali, iako mu stadion još nije zapljeskao, prvih 365 dana je odradio za četvorku. Da bi dobio peticu, mora pobijediti FC Basel.