1. Navijač sam Dinama, i to ne od jučer, ne od prošle godine, ne od onih godina kad se našem klubu bespotrebno mijenjalo ime, navijač sam Dinama od kad sam kao mala curica s ocem dolazila na utakmice, kad sam na istoku dragog mi Maksimira na prstima stajala uz žičanu ogradu samo da bolje vidim svoje ljubimce – Zambatu, Roru, Gucmirtla i druge. I vjerujte mi, NITKO me u ona, toliko kritizirana i 'popljuvana' vremena nije tukao…

2. Drugi, a još važniji razlog zbog kojeg ovo pišem je taj što želim da hrvatska javnost čuje cijelu istinu i to od osobe koja je prisustvovala utakmici, a koju nitko nema razloga nazivati huliganom. Dakle, iako imam dovoljno godina i možda bi bilo primjerenije da žena mojih godina u subotu popodne doma peče kolače, ipak sam odlučila sa 18-godišnjim sinom otići na utakmicu. Nisam mogla ni slutiti da će me netko tko bi mi po godinama mogao biti sin udarati palicom i nogama samo zato što volim nogomet, volim Dinamo i volim Zagreb. A upravo to sam doživjela…

A sve je počelo zbog jedne, JEDNE JEDINE baklje upaljene na istoku. U stvari, mislim da je počelo nekoliko minuta ranije, kada je na  južnoj tribini planulo nekoliko baklji. Kao odgovor na to, navijač je na istoku upalio jednu bengalku. 'Naša draga' policija kao da je samo to čekala. Cijeli kordon policije, pod punom opremom pojurio je prema mjestu gdje je gorjela baklja. Začuo se samo huk po stadionu i mi sa sjevera vidjeli smo  kako policija bije našu djecu, naš narod. Naravno da je došlo do lančane reakcije, baklje su se počele paliti i na drugim dijelovima istočne tribine a i na sjeveru.