In memoriam -Željko Čajkovski (1925. - 2016.)

S njim, svira se zadnji requiem, čitavom jednom naraštaju zagrebačkih nogometaša. I, hrvatskih. Onoj, koja nosi u zapučku broj ‘30. Pa, nadalje. Od Ice Hitreca, do danas. Da, u Münchenu, ostavio je sve nas, svojim uspomenama, Željko Čajkovski. “U Münchenu mu je, prije desetak i više godina, umro stariji brat, Zlatko. I jedan i drugi, pojam. Visoki znalci. Zlatko, čak i kontinentalac. Rođeni Zagrepčanci. Od malena, s krpenjačom i “tempom”, na Opatovini. Od jutra do mraka. Tamo ih je našao proslavljeni Pemac, podučavatelj HAŠK-a, pan Koželuh. Stara češka škola nogometa. “Uličica“. Kratka i u noge. Tako su i španali haškovci. Željku je bilo dvanaest kad je prešel u Maksimir. Njegov brat je već, od četrdeseste, igral za prvu Akademičara. I, imal odmah svoju publiku. Željko je počel, s prvom, 1943. Braća, ali dva tipa. Zlatko je bil niži pa otuda i Čik. Ali, živ ko sama vatra. Svugdje. Borio se čak s Belcem Lešnikom, centarforom Građanskog. A taj je bil, s punim nosom - golova. Opasan. Nitko nije mogao s njim, kao Čik. Željko je bio druga faca. Visok, elegantan, naglašenih obrva, guste zalizane crne kose, koja će pri kraju života, dobiti žuti ton. Zlatko je bio – pomagač, Željko – napadač. Na lijevoj strani navale “crvenih”. Kao krilo, uz Peričića, kao spojka do Peričića. Izraziti ljevak. Pametan dečko. Inteligent. Ne pamtim da je itko bio, toliko, gospodar praznih prostora kao mali Čik. Ulasci u pravo vrijeme, šprinter i sjajan pucač. Uz jednu pouku koju sam navčil, baš od Željka. Napad iskosa treba uvijek završiti udarcem, ne u protivni kut, ne! U prvi kut. Jer su takva golmanska razmišljanja. I, uvijek je to bio gol! Zlatko je 55 puta igrao za bivšu tvorevinu, Željko – 19. Neke i – zajedno. Pa i onu, za Ustašku mladež protiv talijanske liktorske mladeži, u Padovi, na Sveta tri kralja četrdeset treće. Velika utakmica. Bez golova. Ali, sjeća se Željko, mi smo ih žnirali, po smrznutom travnjaku. A mlade Azzurre vodio je sam Vitorio Pozzo, dvostruki prvak svijeta. Ta je mlada Hrvatska bila fejst jaka: Monsider, Kokeza, Šuprina, Pukšec, Šimunović, Zlatko Čajkovski, Reiss, Čavlović, Kleščić, Bobek, Željko Čajkovski.
Željko se proslavio i onim pogotkom, kraj visokog Ibrira, na trećoj utakmici “Jugovine” i Francuske u izlučnici za svjetski mundial, pedesete. Njegovih je bilo konačnih 3:2 jednim čudesnim lobancem, s krila. I dok je Zlatko dopunjavao nogomet igrajući rukomet za momčad Državne radne službe, tijekom rata, Željko je bio čak i predstavnički ping-pongaš Nezavisne Države Hrvatske. U postavi, sa slavnim Žarkom Dolinarom. Došla je i ta mračna četrdesetpeta, danas se zna, hudojamasta. Svijet se okrenuo na glavu. Neko novo, crveno vrijeme. Razbijeni su domovi, obitelji. Zlatko Čajkovski je odgnan u Partizan s onom silnom kolonom hrvatskih nogometaša, čak i osamnaest rođenih Zagrepčana, zbog oca koji je bio u ustaškom pokretu, a Željko je ostal doma. I igrao, u Dinamu. Pričao mi je Željko: “Naš haškovac Artur Takač, koji je bežal atletiku kod nas, vlekel je sve živo i mrtvo u Beograd, u Partizan. Došel je i po mene. No, imao sam poruku Zlatka: “Ja sam tu, jer moram, ti ne buš. Ostani u Zagrebu. Ne daj se.”