Navijači su se zbog čovjeka iz Međugorja bili otuđili, no sada se vraćaju

Zagreb je na radost mnogih jučer opet bio pravi nogometni grad, bilo je predivno gledati ljude iz svih dijelova Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, Austrije, Njemačke, kako se u kolonama slijevaju prema Maksimiru.

Posljednjih dana nama navijačima Dinama barem nakratko prestalo je biti važno koliko su nam političari korumpirani i nesposobni, koliko je narasla cijena benzina i dizela, prestali smo se opterećivati svakodnevnim životnim problemima, prestali smo misliti o tome zašto nam je stanje u državi sve gore i gore.
No zato smo ovih dana često mozgali kako će proći Dinamo, je li Bjelica složio šampionsku formulu za utakmicu protiv Čeha, hoće li od prve na desnom beku igrati Mohharrami ili Rrahmani, hoće li ljevicu opet namjestiti Izet Hajrović, hoće li Olmo ponovno pokazati neku od svojih čarolija.

Zagreb je na radost mnogih jučer opet bio pravi nogometni grad, bilo je predivno gledati ljude iz svih dijelova Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, Austrije, Njemačke, kako se u kolonama slijevaju prema Maksimiru. A među navijačima bilo je i jako puno klinaca od pet, šest, desetak godina koji su nosili Dinamove dresove. I to je najveća pobjeda ove Bjeličine momčadi. Svojim su ovosezonskim uspjesima plavi igrači vratili navijače na stadion, a najveća je vrijednost to što su osvojili i najmlađe. Prije godinu, dvije klinci po parkovima i na nogometnim igralištima nosili su dresove Ronalda, Messija, Mandže, Modrića, a sada je sve više malih dresova s imenima igrača Dinama.

Kada sam ja bio klinac, jedan od najsretnijih trenutaka u životu bio mi je 12. rođendan, kada je mama kao poklon zapakirala originalni dres tadašnje zvijezde Dinama (nisam klub nikad zvao njegovim tadašnjim imenom - Croatia) Silvija Marića. Nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto 1997. godine, bio sam još ponosniji noseći taj dres dok je Mara u Maksimiru razbijao Partizan. I danas tu Marićevu četvorku čuvam na posebnom mjestu, kao i neke druge dresove Dinamovih zvijezda s kraja devedesetih i početka 2000-ih.

Prije 10-15 godina moja ljubav prema Dinamu počela je blijedjeti, otuđio sam se od voljenog kluba zbog jednog čovjeka koji je sada bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Simbolično, baš jučer, na dan ponajveće Dinamove utakmice u povijesti, protiv tog bjegunca podignuta je i treća optužnica. Volio bih da takvi ljudi više nikad ne vode Dinamo, ali volio bih i da iz kluba u dogledno vrijeme odu svi oni koji su Zdravku Mamiću držali ljestve dok je godinama uništavao imidž Dinama i tako tjerao navijače s tribina.

Kada svi ti “držači ljestava” odu, onda će to opet u potpunosti biti moj Dinamo. Iako, ove su jeseni plavi igrači ponovno probudili tu staru ljubav u meni, kada sam se živcirao zbog svakog primljenog gola, zbog svake propuštene šanse te se veselio svakoj Dinamovoj pobjedi i zabijenom golu.