Gledam po sebi. Imam godišnju i volio bih otići na svaku utakmicu, ali radim u smjenama pa ne mogu. Osim toga, nisam originalno iz Zagreba i svaki ili svaki drugi put kad sam slobodan odem kod svojih kući. Takvih “Zagrepčana” kao ja je puno.
U usporedbi recimo s 80-im godinama prošlog stoljeća, danas je tv i internet omogućio gledanje bilo koje utakmice na svijetu, nisi ograničen na ono što se dogadja u tvojoj blizini. Zato hrpa djece navija za Barcelonu, City, Real i sl. Tu opet ne pomažu ni roditelji koji su doselili u Zagreb i nisu Dinamovci pa ne mogu prenijet svoju ljubav prema Dinamu.
Ponuda u Zagrebu je puno veća nego 80-ih. Dogovoriš se s ekipom za gore spomenuti Burger fest u utorak, izvedeš curu u kino u četvrtak, poslodavac traži da ostaneš u petak par sati duže na poslu jer stišću rokovi i kad dodje vikend tebi je svega preko glave. Više je aktivnosti, više se radi i cijeni se svaki slobodan trenutak.
Neatraktivnost lige, sumnja u regularnost, namještene utakmice i ostali mutni poslovi sigurno ne doprinose želji ljudi da pogledaju utakmicu. Loš stadion je izlika, ali kad bi se i napravio novi mislim da bi kratkotrajno povećao gledanost, a onda bi se vratila na staro.
Dublji izvor problema je po meni, kao i u većini negativnih društvenih pojava u Hrvatskoj, loše političko vodjenje države. Centralizacija gura sve u Zagreb, propadaju jaki regionalni centri poput Osijeka, kamoli manji gradovi. Kad bi se ulagalo u ravnopravan razvoj, u jak Zadar, jake Vinkovce, Varaždin i sl. te bi sredine bile bogatije. Više bi novca automatski bilo i u sportu, klubovi bi bili jači, vjerujem da bi i lokalpatriotizam bio izraženiji. Zdrava konkurencija sigurno bi ojačala ligu, privukla navijače u sve klubove, ne samo Dinamo.