Nekako se čudno osjećam nakon svega...
Prije utakmice sam sam sebi govorio "sve manje od 5 primljenih komada bit će uspjeh" i ostvarilo mi se.
Nemam primjedbi na odabir igrača, a još manje taktiku. Nevjerojatno što su sve izdržali, a zadnjih tri minute i drugi gol vrlo su zorno pokazali kako bi sve prošlo da se forsirao drugačije pristup igri.
Puno se griješilo, čak je i maestralni Livaković, inače možda najmirniji i najbolji naš igrač jučer, uspio jednom pogriješiti (ono ispadanje lopte iz ruku), ali i to je očekivano, uz toliki pritisak i reputaciju koju ima protivnik.
Ali ono što me ipak čini i malo tužnim je - nemoć. Jasno mi je koliko su oni klasa iznad nas, jasno mi je da se i svi drugi sa Cityem namuče krvavo, ali opet - Oršić ni jednom nije uspio pobjeći, Olmo ne uspije predriblati u ključnom trenutku, Petković ne uspije dovoljno dugo zadržati loptu i odigrati suvisli pas... Nadao sam se barem nekim bljeskovima, trenucima u kojima bi netko od njih pokazao svoju - moć. To je izostalo.
Vrlo lako je to opravdati i reći kako je i to posljedica silne potrošnje svih njih u obrani, ali opet - to su detalji koji mi nedostaju da bih mogao reći kako sam potpuno zadovoljan.