U 19. kolu Partizan je u subotu 12- ozujka iznenadjujuce kuci pukao od Sarajeva 1-0, to sam čuo od sluzbenog spikera  gledajuci na TVu kosarkasku utakmicu iz Male skenderije Bosna-Partiazan... Suncan ranoproljetni dan sutradan bio je mamac za 35 000 ljudi protiv Vojvodine, i pobjedu od 4-0 uz briljatnu partiju Darka Dumbovića, tada prvi put zbog bolesti nastupio skroz bez kose...  Dinamo preuzeoi vodstvo nakon 4 kola i zimske pauze (u 16 kolu Sarajevo u ponedjeljak na Dan republike je zabilo u hladnom Maksimiru u posljednjoj minuti za 2-2 i osiguralo Partizanu ostanak na vrhu, kolo kasnije i jesensku titulu)... 

Iducih 5 kola sve izgleda dobro, Dinamo dobija doma dvije utakmice, u Zemunu tuče fenjarasa, a bod na Čairu kod tada aktualnog polufinalista Kupa uefe, te na Grbavici kod momčadi koja će  dvije godine kasnije dosegnuti gdje su Nišlie dosegle u proljeće 1982 (polufinale Kupa uefe), se može smatrati sve samo ne neuspjehom... Partizan je za to vrijeme isto u ritmu "bod na strani, pobjeda kod kuce" i tako puta dva, a onda pored Bogoslovije kao gost tuče OFK Beograd... Dinano i dalje ima minimalu prednost...

E onda po meni dolazi kljucna utakmica tog proljeca u Maksimiru, koja gore nije navedena... I jedna zanimljivost... 

Sezone 78/79, Dinamo se za naslov borio s Hajdukom, te u 26. kolu u Maksimiru odigrao 1-1 s Olimpijom (tesko mozemo reci da je ta utakmica bila odličujuća, jer su modri tri dana kasnije na Plinari pobjedili Bijele 2-1). Ali da se to dobilo, i nakon toga na Plinari izbio na vrh (ovako se Dinamo pobjedom izjednačio s Hajdukom, ali uz znatno losiju gol razliku), vjerojatno bi se zavrsnica drugačije odvijala.  Datumogleda s Olimpijom 6. svibnja 1979

Tri godine kasnije, prije mirisne aprilske noci, 11. travnja 1982, Zlatko Krajnčar bio je dvostruki strijelac za modre, međutim s druge strane briljirao je Tone Rožič, takodjer je dva puta zatresao mrežu Marijana Vlaka (za 0-1 i izjednačujućih 2-2). . Zmajčeki su bili jedini tog milčecovskog Dinamovog proljeća koji kao gost nisu izgubili u Maksimiru. Dinamo je ipak imao preveliku prednost od 5 bodova, da bi mu u tom trenutku taj remi mogao ugroziti 24 godine sanjani naslov, ali naglasimo da je Olimpija i te 1982 u Maksimiru modrima bila nepremostiva prepreka. 

I onda opet vrijeme kada te kiše aprilske podsjete na kiše jesenje, 17 travanj 1983... Bio sam sa starim na utakmici, pamtim neki oblačan dan ... Olimpija u donjem dijelu ljestvicee, ali cijelu utakmicu nekako bolja, odlučnija., Mislim da je Lozničanin Mihajlo Petrovic (14 mjeseci nakon toga pristupit ce Zebecovom Dinamu) pogodio za vodstvo Ljubljančana, a  da je Dinamo preko Australca iz Zemunika Gornjeg Krnčevića na jedvite jade nekako izjednačio. Išavši prema doma sjecam se zabrinutog lica starog i njegovih riječi "Ovakvi nećemo bit prvaci"... Bio je često pesimist, ali na zalost tada u pravu...   

To je bio pad... Nakon tog kola Dinamo i Partizan su bili poravnati, Dinamo bolji za jedan gol tada ključne gol razlike, i tada se dogadja ono sto opisujes u upisu... U dva kola i dva gostovanja istovjetni porazi od Buducnosti i Slobode sa 2-0, koji su doveli do toga da je Dinamo na odlučujući ogled protiv Partizana na Marakani otišao sa dva boda minusa... Pero Zlatar je nešto pisao da je Buducnost htjela Dinamu prodat utakmicu i da je sve bilo dogovoreno, a da je Ciro Blazevic u posljednji cas odbio taj dogovor, i epilog je bio Dinamov drugin uzastopni poraz istovjetnim rezultatom(tjedan prije toga modri su izgubili u Soli). Ono sto je obeshrabrivalo da su pobjede domacina na stadionima Pod Goricom i na Tusnju bile apsolutno zasluzene, rezultati su bili i vise nego realna ogledala stvari na terenu. i da je Dinamova igra licila na sve, samo ne na sampionsku. 

Medjutim valja naglasiti da su se upravo tih tjedana (mislim da je bilo nakon ogleda s Olimpijom i prije Buducnosti u novinama pojavio clanak gdje je obznanjeno da je Dinamo u velikoj financijskioj dubiozi, da igračima kasne plaće, da neki nemaju strpljenja i žele otići da je upravo to uzrokovalo odlazak s funkcije predsjednika kluba (veljača 1983) Nevena Barača, predsjednika uprava tada najmoćnije banke u Jugoslaviji Privredne banke Zagreb. . Izuzetno moćnog Barača (poznatog 1997 u aferi Dubrovačka banka i Peti ortak) je nasljedio je ipak skromniji Tomislav Mraz. Dakle, Dinamo je u ogromnoj financijskoj krizi, dužan i Bogi i vragu.

Teško sasm tada kao 11godisnjak mogao pojmiti tu situaciju (niti su mediji toliko slobodno o tome pisali kao danas), ali to je meni djelovalo kao grom iz vedra neba.  Jer je Dinamo i te sezone, a  i sampionske sezonu ranije, bio najgledanija momcad prvenstva (a tada su prihodi najvecim dijelom ovisili o ulaznicama, a i sponzori su placali u ovisnosti o posjecenosti, jer TV prijenosa i novaca od istih nije bilo). Novinari su do tada atmosferu u momcadi i klubu opisivali kao sjanu, blistavu, idealnu... A kad ono...

I sve to pred redom oglede velike cetvorke, Zvezda u Maksimiru, pa zatim gostovanje kod Partizan poradi sleta na Marakani, pa finale kupa sa Sarajevom, pa zatim, (pred kraj prvenstva uskrsli) Hajduk na Maksimiru  

I tada uoči tih odlučujućih ogleda Blažević povlači svoj karakterističan potez koji ce ga pratiti dalje u karijeri (Pakasin 1993, Cvitanovic 1998... ) i za poraze u Podgorici(tada Titogradu) i Soli optuzuje jednog čovjeka Zlatka Krajnčara... I šalje ga na tribine protiv Zvezde. Šok je bio pozitivan, Dinamo pogocima Bore Cvetkovica nadigrava i pobjedjuje Zvezdu sa 2-1. Međutim na toj utakmici povrijedjuje se kapetan i najbolji igrač Velimir Zajec, te Dinamo uz dva boda minusa u odnosu na jedinog konkurenta Partizana, ima i minus od dva svoja tada jedina reprezentativca (ranije je bio povrijedjen Deveric, koji nije zaljecio povredu iz proljeca 1982. godine i cijele te sezone kad je igrao, bio daleko od onoga sto je igrao godinu ranije)... Ciro je prisiljen pojesti govno i vratiti Nikinog oca u momcad za utakmicu s Partizanom, koju crno-bijeli pred 90 000 ljudi okreću u nastavku sa 0-2 na 2-2 i zadrzavaju dva boda prednosti... Zajec nakon toga nijue igrao ni finale kupa sa Sarajevom, a nii ogled koji ce usljediti protiv Hajduka. Par dana prije maksimirskog ogleda s Bijelima iz vojske se vraćaju braca Vujovic i Sliskovic. 

I sad je doslo 30. kolo. Partizan je dan ranije izgubio u Podgorici sa 3-2 (Buducnost predvođena fenomenalnim Mojašom Radonjićem i Brankom Ljumovićem okrenula 0-2 u nastavku) i Dinamu je trebala pobjeda za povratak na vrh, a Hajduk bi se svojim trijumfom u tom trenutku (bez obzira na zaostatak) nametnuo kao glavni favorit za naslov (par kola kasnije čekao je na Poljudu Partizana) . Atmosfera je prije tekme bila nevjerojatno naelektrizirana. Cerin je dioveo Dinamo u vodstvo. TV je prenosila nastavak, ja msililm da je to bila najgledanija utakmica 80ih između ta dva protivnika (izmedju 57-58 somova ljudi po mojoj procjeni, nakon toga nikad vise u Maislimiru gledatelja, od tih 57-58 bar 15 somova navijača Hajduka). Dakle gledanija od one splitske 82, a ipak ne najgledanija u povijesti izmedju Plavih i Bijelih, (mislim 1974, kad jos nije bilo sjedala na zapadu, Hajduk je pogotkom Jurice Jerkovica pred 62 000 ljudi savladao Dinamo u Maksimiru)... Zoran Vujovic je izjednačio, i nakon toga Dinamo je stiskao, dobro igrao (sjecam se jednog sumnjivog duela Mlinarića i Miljuša u kaznenom prostoru), možda i zaslužio drugi bod, medjutim nije uspio. Ono sto se dogodilo u posljednja četiri kola (spomenuti visoki poraz u Mostaru) je bila samo posljedica svega navedenoga. Momcad je psihicki pala nakon takvih utakmica protiv Partizana i Hajduka (u obje Dinamo je prosuo vodstvo i bolju igru i u oba slučaja, te na taj način u oba slučaja propustio zasjesti na vrh tablice, što je tada imalo najviše psihiološki efekt) u zelji da povrati naslov. Ćiro je tu bio nemoćan.  Klub je nakon tog prvenstva (Blazevic pobjegao u Svicarsku)  utonuo u krizu (mozda i najdulju u poviejsti), i u iduca 4 ligaska ciklusa nije uspio izboriti Europu.

Tek bolji dani počeli su se nazirati u poslednje godini Ćirinog drugog mandata u sezoni 87/88, kad je konačno izborena Europa, da bi se u toj drugoj polovini 80ih oko kluba okupila ozbiljna rukovodeća garnitura, koja je imala za posljedicu da je Dinamo raspad Jugoslavije i devedersete dočekao kao drugi klub (ne samo u rezultatskom, nego i u financijskom i organizacijskom smislu) tadasnje drzave, iza tada neprikosnovenog prvaka Europe Crvene Zvezde.