Da li neko zna da li ima negde na netu "Duduova životna priča"? Mislim, to kako je došao u Hrvatsku, kakvo mu je bilo detinjstvo u Brazilu (tamo je odrastao, zar ne?), kako je zaigrao za Dinamo... itd.

..je**mti ,još ne mogu vjerovati...gore me je užasnula samo Draženova smrt...

Glas je bio onaj stari, tihi, ali bez straha i strepnje. Javio se iz bolničkog kreveta, tek što su ga iz Birminghama preselili u London i rekao:
- Odlučio sam dati intervju, reći što imam!
Eduardo nikad nije bio tip, koji je patio za naslovnicama i medijima, ali sad su presudile emocije.
- Jednostavno, osjećam potrebu zahvaliti svima na podršci, sve ovo stvarno me ganulo. Zvali su me svi suigrači iz reprezentacije, stručni stožer, ljudi iz HNS-a, navijači, ne samo klubova u kojima sam igrao, već i suparničkih, novinari. Gledao sam što piše na internetu, svi ti komentari i poruke podrške... Ne možete zamisliti koliko mi to sve znači, to što je ljudima toliko stalo do mene. Hvala svima!
Onda je poručio ono što su svi željeli čuti.
- Dobro sam, ništa me više ne boli, kako me je samo boljelo u subotu! Ne, ne razmišljam koliko će trajati oporavak, ali niti ne dvojim - sigurno ću se vratiti. Za to se nitko ne mora bojati.
Vratio se kratko i na to subotnje poslijepodne.
- Strah? Da, uplašio sam se kad sam vidio kako mi noga stoji, ali ne mogu reći da sam u tom trenutku pomislio na kraj karijere. Kasnije, u bolnici, strah je zamijenila nervoza, pitao sam se kako će to sve proći. Ali, dobro je, stvarno je dobro.
Martin Taylor, njegov krvnik, nije ga posjetio u bolnici.
Koliko se ja sjećam, nije. Ali, bio sam pod narkozom, tko zna. Bude li došao, primit ću ga, nema problema. Opraštam mu, znam da nije bilo namjerno, događa se. J... ga, takav je život!

DUDU: OBITELJ MI JE NAJDRAŽI POKLON
Dudu će sutra u bolnici proslaviti 25. rođendan.
- Neće biti slavlja, tko će slaviti u bolnici. Ne trebam ni poseban poklon, njega sam već dobio. To je moja obitelj, koja je sad uz mene, to mi je najvažnije. Nema ništa ljepše od toga da su svi moji ovdje i stvarno su mi velika podrška - rekao je Dudu, koji je zbog silnih poziva koje je primao sa svih strana odjavio dosadašnji borj mobitela. I uzeo novi, koji zasad imaju samo najbliži...
- Stvarno su zvali svi, stalno je zvonio. Još im se jednom svima zahvaljujem!

'JA UOPĆE NE ZNAM ŠTO JE TO'
Kažete, fibula? Ne znam, stvarno ne znam. Vjerujte uopće još nemam pojma što je puknulo, što nije, to mi sad uopće i nije važno, kaže Dudu.
Još će nekoliko tjedana biti u bolnici, a onda će, nada se kući, pravoj kući.
- Valjda će me pustiti da odem na nekoliko dana u Zagreb, volio bih to!

za net ne znam ali ima u novom magazinu." 90 minuta"...no to je tebi bojim se teško dostupno...

http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,1,13,,104812.jl

Reporter Jutarnjeg u londonskom je baru dugo u noć s novom Arsenalovom zvijezdom razgovarao o njegovom životu i karijeri

LONDON - Bi li Eduardo Da Silva uopće postao profesionalni nogometaš da se kao dječak nije odvažio krenuti na put oko svijeta, u zemlju koja prosječnom brazilskom tinejdžeru zvuči bliska koliko i recimo - Narnija?

Postavljeno iz današnje perspektive, pitanje izgleda malo heretično. Kazat ćete - naravno da bi Dudu i u domovini postao barem pola od ovog igrača jer, zaboga, riječ je o jednom od najhladnokrvnijih finišera u svijetu vrhunskog nogometa, o Arsenalovu napadaču i, zapravo, jedinom ozbiljnom Šukerovu izazivaču za naslov najboljeg golgetera nacionalne momčadi (Šuker se zaustavio na 45, a Eduardo stigao do 13 golova). Kazat ćete, i lako pogriješiti...

Sam Eduardo bez okolišanja priznaje da su njegovi izgledi za uspjeh u Brazilu bili vrlo krhki. Prije nego što je sletio u Zagreb, naš topnik uopće nije regularno nastupao u kadetskoj ili juniorskoj konkurenciji, i to ne zato što je bio lijen ili razmažen.

- Tamo je jako teško ući u klupske momčadi koje igraju ligaško natjecanje svaki tjedan. Konkurencija je takva da je velik privilegij kada ti dopuste i samo treniranje u klubu. Ja sam igrao ono što u Brazilu nazivaju ‘menadžerskim utakmicama’. Organiziraju se posebni mečevi za menadžere i skaute, koji na takvim priredbama love talente i plasiraju ih dalje - objašnjava Eduardo.

Postojanje takve divlje lige, bogatog “rezervata za odstrel divljači” koja je izmakla tamošnjim klubovima, najbolje objašnjava zašto je izvoz nogometaša u Brazilu postao ozbiljna gospodarska grana. Samo tijekom 2007. godine Brazilci su izvezli više od tisuću igrača, i to često na vrlo egzotična nogometna odredišta poput Farskih otoka i Vijetnama. Posljednjih godina nisu rijetkost ni transferi nogometašica.

- Nakon jedne takve utakmice smo ja i Leandro, koji je bio nešto stariji od mene, stigli u Zagreb. Doveo nas je menadžer Suzano.

Riječ je o istom onom agentu koji je Eduarda ubrzo zaboravio i otpisao zbog ozljeda koje su ga opsjedale na početku profesionalne karijere (lom koščice u peti, problemi s mišićima), da bi prošle godine zakucao na vrata Zdravku Mamiću i zatražio svoj dio kolača. Navodno je na temelju davno sročenog ugovora Suzano od Dinamova gazde utjerao 500.000 eura “zaostataka”.

Vrteći unatrag film svojih prvih zagrebačkih dana, Eduardo ispravlja sitne nepravilnosti koje se znaju potkrasti “nadahnutim” novinarima kada krenu romansirati njegovu biografiju.

- Javili su mi nedavno prijatelji da su novine objavile kako sam stigao u Zagreb kao 14-godišnjak. Lijepo je što me neprestano pomlađuju, ne znam dokle će se ta granica još spuštati, ali istina je da nisam bio baš takav klinac. Stigao sam s navršenih šesnaest i pol godina.

Nije istinita ni interpretacija prema kojoj je Dudu iz zrakoplova zakoračio u pola metra dubok snijeg, rasplakao se i odmah na Plesu zatražio od menadžera povratnu kartu za Rio de Janeiro.

- Bio je rujan kada sam došao. Klubom je u to doba upravljao gospodin Canjuga. Smjestili su me u hotel Dubrovnik i tamo sam se zadržao mjesec dana. Bilo mi je vrlo ugodno, a nakon toga sam se preselio u prostorije omladinske škole.

U svom prvom posjetu hrvatskoj metropoli Eduardo i Leandro zadržali su se do prosinca. Tada su se vratili u domovinu na odmor te dva mjeseca poslije, u veljači 2000. godine, ponovno se ukazali u Zagrebu.

- Obojica smo se još jednom vratili u Maksimir i počeli regularno igrati za mlađe kategorije. Ja sam bio u kadetima, a Leandro u juniorima. Odradili smo polusezonu do kraja i nakon toga se on definitivno vratio u Brazil, a ja sam ostao. Leandro? Ne znam gdje je poslije završio. Nisam čuo da se probio u Europi, možda mu je i izmakla nogometna karijera.

Kada Eduarda pitate kakvo je mjesto njegov Bangu, iskreno priznaje da mu nije lako povući paralelu s nekim hrvatskim gradom. Jasno je i zbog čega.

- Pretpostavljam da ste čuli za favele, zar ne? E, pa, Bangu nije baš klasična favela, više je riječ o nekoj mješavini gradića i favele, pedesetak kilometara od Rija. No, istina je da ima mnogo sirotinje i kriminal je, naravno, neizostavni dio te priče. Ipak, kada god odem u Brazil, zaputim se tamo posjetiti prijatelje i rodbinu. Majka Joelma i brat Bruno više ne stanuju tamo, preselili su se u Rio. Brat ima 17 godina i pokušava malo igrati nogomet. Na ‘haklu’ mi se čini kao dobar materijal, ali treba vidjeti kakav je na velikom igralištu. Igra desnog beka...

Eduardo je u Banguu krenuo u srednju ekonomsku školu, ali je nakon poziva na probu u Europu napustio školske klupe i sve do proljetos zanemario to poglavlje karijere.

- Otišao sam u drugom razredu, ali lani sam u Zagrebu krenuo na satove i htio sam maturirati. Ljeto je bilo prebukirano obavezama da bih sve stigao, ali odlučio sam da ću to svakako završiti prvom prilikom. Moram imati školsku svjedodžbu.

Svoj život i karijeru Eduardo je nakon utakmice s Tottenhamom rekapitulirao u separeu ne baš otmjenog puba Kraljičina glava, otprilike na pola puta između Arsenalova stadiona i londonskog predgrađa Enfield gdje se obitelj uselila u penthouse na vrhu trokatnice.

U Londonu je s obitelji - ženom i kćerkicom. Priča kako je upoznao suprugu.

Suprugu Andreu Eduardo je prvi put sreo dva dana nakon dolaska u Zagreb. On se spremao na trening u Dinamu, a ona je vježbala atletiku.


- Ne sjećam se tko je koga opazio, znam da smo pokušali razgovarati. Ona je znala malo talijanskog, ali nismo daleko odmaknuli u tom prvom susretu. Sljedeći put sreli smo se nakon pune dvije godine, tada smo se zaljubili i počeli izlaziti. Andrea je očito bila moja sudbina. Vjenčali smo se, dobili kćerkicu Lorenu i lijepo nam je.

Supruga je, kaže Eduardo, tijekom nekoliko posjeta Brazilu zavoljela tamošnji način života i danas odlično govori portugalski, ali u kući je hrvatski ipak prvi jezik.

- Lorena je navršila dvije godine i već mnogo toga govori, ali sve na hrvatskom. Na portugalskom zna samo nekoliko riječi, premda je moj brat pokušava nagovoriti na učenje kad god nas posjeti. Uskoro će krenuti u vrtić, zajedno s djecom drugih igrača.

Bliži se ponoć i konobarica nam dolazi objaviti da je vrijeme “fajrunta”. Kada za izgrebanim i prljavim stolom ugleda Eduarda, žena se uhvati za glavu.

- Oh, Bože, pa ti si onaj igrač Arsenala. Mogu li se slikati s tobom, molim te? Brat mi neće vjerovati kada mu ovo kažem - prenerazila se šankerica.

Vijest da je u baru Arsenalova zvijezda trenutačno je obustavila prosvjede trojice nezadovoljnih “trinkera”. Više nisu navaljivali na još jednu putnu rundu, nego su umjesto toga počeli dijeliti savjete novoj zvijezdi sjevernog Londona. Bilo je očito da se Dudu ne osjeća najugodnije u vlastitoj koži.

- Naučio sam na popularnost u Dinamu i, pogotovo, nastupajući za hrvatsku reprezentaciju, ali ovo je ipak svijet za sebe i mislim da mi još nije sjela činjenica da igram u Arsenalu. Kada subotom popodne igramo domaću utakmicu, povratak kući sa stadiona obično preraste u urnebes. Na izlasku s Emiratesa i na sljedećih desetak semafora opsjedaju nas navijači i traže autogram. Red je zaustaviti se, nemamo pravo ignorirati ljude koji kupuju ulaznice, bodre nas i ostavljaju toliki novac po fan-shopovima.

Dudu vozi narančasti Nissan Murano zagrebačkih registracija koji odudara od voznog parka pred Arsenalovom svlačionicom, ali i volana na “pogrešnoj”, lijevoj, strani vozila.

- Nismo vozili do Londona, to su riješili Arsenalovi ljudi koji su poslali kamion u Zagreb po naš automobil. Pločice ne mijenjam jer je vozilo kupljeno na leasing, a mislim da neću tako brzo mijenjati ni auto. Pokušao sam voziti s volanom na desnoj strani i nije mi išlo, činilo mi se preopasnim da nastavim eksperimentirati pa sam ostao vjeran svom starom izboru.

Transfer iz Dinama u Arsenal izazvao je i drugu neočekivanu promjenu u životu popularnog nogometaša. Dudu je napokon i u Riju postao činjenica vrijedna respekta. Do jučer se mogao mrtav-hladan šetati Copacabanom i Ipanemom bez straha od paparazza i lovaca na autograme, ali svaki sljedeći pogodak u dresu “topnika” neizbježno će poticati znatiželju njegovih sunarodnjaka.

- U Brazilu moji golovi za hrvatsku reprezentaciju jedva da su odjeknuli i nikad tamo nisam dijelio intervjue, ali otkako sam u Londonu, odjednom su mi se počeli javljati i brazilski novinari. Ne znam kako su došli do mog broja, ali zovu. Nije to neshvatljivo jer klub je planetarno popularan i Arsenalovih fan klubova ima i u Brazilu.

Eduardo je u Zagrebu nogometno prohodao radeći s trenerom Đurom Bagom, u prvu momčad uvrstio ga je Ćiro Blažević u ljeto 2002. godine, ali tek je kod Nikole Jurčevića osjetio značajniju trenersku naklonost i slobodu da bez taktičkih okova pokaže što zna. Njegov se talent do kraja razmahao pod vodstvom Josipa Kužea u klubu, odnosno Slavena Bilića u mladoj reprezentaciji. Sve ostalo je legenda.

U Zagrebu je Dudu pustio korijenje i mimo nogometa. Premda s nepunih 25 godina ima na raspolaganju cijelu vječnost za razmišljanje o životu poslije nogometne karijere, kaže da bi se za desetak godina najugodnije osjećao upravo u Zagrebu.

- Bilo bi idealno podijeliti godinu na dva jednaka dijela pa jednu polovicu provesti u Zagrebu, a drugu u Riju. No, meni je zapravo najljepše u Zagrebu, tamo se osjećam kao doma. U Brazilu sam već stranac. Kad god dođem, sve je oko mene novo i teško se navikavam.

Navikavanje na život u Londonu nije bilo prezahtjevno. Klupske službe su bolesno pedantne i igračima ne dopuštaju da se zamaraju trivijalnostima poput odlaska u banku ili registracije automobila. Eduardov jedini imperativ je da se što bolje uklopi.

- Lijepo sam prihvaćen, kaže Eduardo. I zadovoljan.

  Sretan rođendan Dudu !

nažalost sretan mu nije....