Brazilski menadžer u ratu za Eduardove milijune

NACIONAL OTKRIVA na čije je sve račune otišao novac od transfera Eduarda Da Silve iz Dinama u Arsenal, vrijednog 11,5 milijuna eura

Zdravko Mamić je prodajom Eduarda Da Silve u Arsenal prvo morao podmiriti moralne i materijalne dugove svojim partnerima, pa prodaja nije bila financijski uspješna koliko ju je on od prvoga dana prikazivao. Da Silva nije prodan za 24 milijuna eura, nego za 11,5 milijuna eura, a pri podjeli novca Mamić je morao vraćati dugove Gradu Zagrebu, koji ga svake godine financira, te brazilskom menadžeru Héliu Augustu Suzanu, koji od 2001. potražuje 25 posto od svakog sljedećeg ugovora koji Da Silva potpiše. Iz toga proizlazi da je Mamić zaradio na prodaji Da Silve, ali ne onoliko koliko se piše, niti je taj iznos dovoljan za kupnju novih kvalitetnih igrača za Dinamo. Zato Mamić šuti o pojedinostima Da Silvina kupoprodajnog ugovora, jer mu njihovo objavljivanje ne ide na ruku.

Mamić već godinama sa svojim igračima potpisuje ugovore prema kojima nakon njihove prodaje u inozemstvo Dinamo dobije 20 posto, a igrač i Mamić preostalih 80 posto. Za takve ugovore doznalo se kad je Boško Balaban iz Dinama prodan u Aston Villu. Transfer je bio vrijedan 6 milijuna funti, od čega je Dinamo dobio samo 20 posto, odnosno 1,2 milijuna funti. Ti ugovori odaju da Mamić iskorištava Dinamo kako bi se on i njegova agencija MSA (Mamic Sport Agency) domogli novaca. Potkraj 90-ih, kad Mamić nije bio šef Dinama, novac od prodaje dijelio se pola-pola, a prema tom načelu prodani su Dario Šimić, Mark Viduka i ostali igrači iz vremena kad je Zlatko Canjuga bo predsjednik kluba. Iako je 2000. Velimir Zajec, tadašnji direktor Dinama, tvrdio da se ta praksa neće mijenjati, odnosno da ubuduće jedino klub može dobivati više, a nipošto manje novca od prodaje igrača, otkad je ojačala Mamićeva uloga, sve se promijenilo. Mamić je potaknuo Zajeca da napusti Dinamo te Dinamo uskoro postaje talac Mamićeve agencije. Stoga je klub od prodaje Da Silve dobio 2,3 milijuna eura, što je jako malo. Ne treba sumnjati da Mamić ne osjeća nikakvu grižnju savjesti jer već godinama govori kako troši milijune vlastitih kuna i eura na Dinamo pa je onda, valjda, normalno da uzima sebi više nego što daje klubu od bilo kojeg transfera. Pitanje je, prema tome, kako se dijeli ostalih 9,2 milijuna eura. Mamić kao menadžer, Da Silva i Dinamo prvi su profesionalni ugovor potpisali u veljači 2001. Prema tom ugovoru, 50 posto od svakog sljedećeg ugovora dobiva Da Silva, 25 posto Mamić, a preostalih 25 posto brazilski menadžer Suzano koji je Da Silvu prodao Mamiću i Dinamu. Istina, Suzano, koji je Da Silvu prodao Dinamu za 50 tisuća dolara, nije previše mario za svog igrača. On je u Zagreb došao sa 16 godina, u rujnu 1999. Isprva nije pokazivao poseban talent, tvrdilo se da takvih kao što je on u Hrvatskoj ima za izvoz, a kako se Da Silva često ozljeđivao, bio je na korak od vraćanja u Rio de Janeiro. Prvu godinu ni Mamić ni Zajec nisu vjerovali u njega i jedini koji je tvrdio da je Da Silva veliki talent, bio je pomoćni trener Dinama Đuro Bago. Tako je 2001. Da Silva ipak potpisao profesionalni ugovor, da bi 2002. dobio hrvatsko državljanstvo i bio uvršten u prvu momčad, u vrijeme kada je Dinamo vodio Miroslav Blažević. I kod Blaževića se Da Silva brzo ozlijedio te je Bago ponovno intervenirao jer je i Blažević želio odbaciti Da Silvu. Malo-pomalo, Bago se pokazao najboljim procjenjiteljem Da Silvinih mogućnosti te je 2002. posuđen Interu iz Zaprešića, gdje je odigrao nekoliko odličnih utakmica. Godinu poslije vraćen je u Dinamo a potkraj 2004., kad se više nije sumnjalo u njegove kvalitete, Mamić s njim potpisuje novi, četverogodišnji ugovor. Bilo je to dovoljno da se u ožujku 2005. brazilski menadžer Suzano pojavi u Maksimiru. Njegov igrač Da Silva tri mjeseca prije potpisao je novi ugovor, Suzano je tražio svojih 25 posto od ugovora. Kad su novinari pitali Mamića tko je taj brazilski menadžer, on im je odgovorio da Suzano nema ništa s Da Silvom jer ga je Mamić isplatio, spominjalo se 50 tisuća dolara.