Carles Puyol i Eric Abidal bili su neočekivani heroji prve utakmice španskog Kupa na Bernabeu.

Jose Mourinho je iznenadio mnoge sa njegovim izborom tima, poslavši na teren i Benzemu i Higuaina, te ostavivši na klupi Mesuta Ozila. Rijetku priliku od početka je dobio i Hamit Altintop na desnom beku.

Pep Guardiola je zaigrao sa istim sastavom s kojim se Realu suprotstavio nedavno u prvenstvu, sa iznimkom na golu – Jose Pinto je Barcin golman u Kupu.

Utakmica se igrala gotovo po istom šablonu kao u prvenstvu – Real je krenuo silovito i došao u vodstvo, ali je Barcelona rasla, i s vremenom svoj pritisak pretvorila u gol.

Realova početka taktika

Mourinho je krenuo sa 4-3-3 formacijom i njegov izbor činili su najsnažniji, najmoćniji igrači. No, Pepe je u veznom triju dobio malo drugačiju ulogu, umjesto rušitelja protivničkog napada, sada je bio klasični zadnji vezni. Kada bi on ispadao sa svoje pozicije, rupu bi popunjavao Xabi Alonso. U praksi je Pepe pazio na Messija, Alonso na Fabregasa a Diarra visoko pritiskao Xavija. Busquets je tako dobio nešto prostora, iako je Higuain na početku često bio uz njega.

Real je povremeno pritiskao, kao kod ispucavanja kod gol auta, ali presing nije bio tako snažan kao u ligaškom sudaru – u otvorenoj igri previše su se povukli na svoju polovinu i Barcinim defanzivcima ostavili loptu, čekajući na kontru.

Barcina početna taktika

Guardiola je krenuo sa četiri u zadnjoj liniji, ali uz napomenu da je Alves igrao visoko na desnoj strani. Kao i u prvenstvu, Iniesta je igrao bliže lijevoj strani, a Fabregas u sredini a ne kao “lažni centarfor”. Napadači nisu davali željenu širinu, ali zato jesu Alves i Iniesta. Abidal je zaigrao kao bek, ali defanzivno orijentisani, pa su se on i Benzema “poništili”.

Ronaldo protiv Alvesa

Ključni dvoboj u prvom poluvremenu bio je onaj između Ronalda i Alvesa. Ronaldo je odlično pratio u prvih nekoliko minuta, izborio i loptu u direktnom duelu duboko u svojoj polovini, kao i kasnije protiv Piquea. Alves je odrađivao standardni posao, pokušavao Ronalda odvući što dublje od opasnih pozicija, ali se Portugalac dobro snašao, pratio ga i ostajao u dobroj prilici za kontra napade.

S obzirom da su oba Realova napadača bila bez učinka, ovo je bila jedina prava opasnost za Barcu – dva puta je i uspjela. Brze lopte za Ronalda značile su da Alves u ta dva navrata opasno zaostaje – jednoj je Ronaldo pobjegao i zabio za vodstvo, drugi put je tražio Benzemu, a spasio je Abidal.

Iznenađujuće je da Guardiola nije poslao Puyola na Piqueovu desnu stranu da pomogne Alvesu – Puyol je bolji u jedan na jedan situacijama, a u pobjedi od 5-0 prošle godine upravo su se ova dva stopera smjenjivala po potrebi na strani na kojoj je Ronaldo.

Barcelonin pritisak

Put do gola preko Ronalda je jedna od samo dvije stvari koje je Real uradio dobro. Druga je zatvaranje Messija, koji je bio neprimjetan u prvom poluvremenu, lutao je previe, pokušavajući pobjeći od Pepea, te tako se previše udaljavao od gola.

Obzirom da je njihov najbolji igrač (Ronaldo) bio odlično postavljen a učinak najboljeg protivničkog igrača minimaliziran, Real je imao sve predispozicije za dobar rezultat. Međutim, u odbrani je postojala konfuzija kada je u pitanju način na koji će igrati. U utakmicu su ušli visoko postavljeni, onda se povlačiči dublje, ali i dalje toliko da Barcelona može odigrati lopte u prostor ili prebaciti odbranu za trkače iz pozadine.

Dok su bili visoko postavljeni, nije bilo dovoljno prostora za veznjake da se kreću, kada su se povlačili – ne dovoljno duboko da spriječe prodore Alexisa Sancheza – vezni red je bivao pretrčan, natjeran da radi više i pokriva veći dio terena.

Messi je dobro zatvoren, ali i dalje je Barca imala 4 na 3 u sredini – Busquets, Xavi, Fabregas i Messi protiv Pepea, Diarre i Alonsa. Diara je odradio solidan posao na Xaviju, koji je imao prosječnu predstavu, ali ne i u završnoj trećini, dok se Alonso i dalje muči u svakoj utakmici protiv Barcelone. Fabregas je imao previše vremena s loptom, a dva puta je prebacio odbranu za dobre šanse Inieste i Sancheza. I sam je imao šansu, kad je istrčao na pas Messija i natjerao Casillasa da intervenište. U svakom slučaju, taktički dio posla Cesc je odradio perfektno.

Drugi problem je bio Iniesta, koji je loptu u prostor dobivao previše često. Altintop ustvari nije znao šta da radi – očigledno je da on nije bek, ali je ostajao veoma duboko, ostavljajući Iniesti prostor da mirno primi loptu, i igra jedan na jedan s Turčinom. Bio je velika opasnost za gol, a pomogao je ulaskom i u vezni red.

U drugom poluvremenu nije se mnogo toga promijenilo za Barcu, osim što je Alves bio oprezniji i povučeniji, te tako Ronaldo dobio manje prostora.

Barcelonino izjednačenje došlo je nakon prekida. Ovo je iznenađujuće – Barca je tim malih igrača a Real je koristio, čak i prema njihovim standardima, visoku ekipu. Mourinhove ekipe su obično jako disciplinovane u prekidima, ali je Puyol ostao potpuno sam i zabio glavom poslije kornera.

Nešto kasnije šansu je imao i Busquets, kada su on i Puyol ostali sami nakon Xavijevog slobodnjaka, što potvrđuje da gol nije bio samo izuzetak, nego problem Reala.

Real je bio blizu da zabije preko Benzeme. Diarra (a ne Alonso, iznenađujuće) je raširio igru za Altintopa na strani, koji je centrirao na drugu stativu – a to je ono što Real nije radio dovoljno. U pobjedi u finalu Kupa lani ostvarili su dominaciju na taj način, dugim dijagonalama od aut linije, i u teorija sa tri dobra skakača morali su biti opasniji na ovaj način.

Realova promjena formacije

Sredinom drugog poluvremena Mourinho se sa 4-3-3 prebacio na 4-2-3-1, što je uključivalo zamjenu Higuaina (Benzema je ostao jedini napadač, iako u 4-3-3 može igrati široko, to nije sposoban u 4-2-3-1) i Diarre (iznenađujuće, obzirom da je igrao dobro i nudio više pokretljivosti, dok je Pepe imao žuti karton i bio krivac za gol). Jose Callejon i Mesut Ozil su ušli, a Callejon je zaigrao lijevo, dok je Ronaldo bio desno.

Mourinho je želio biti agresivniji u napadu, znajući da mu na Nou Campu treba bar gol prednosti. Callejon je unio iskricu živosti, ali Ozil se još jednom mučio da pronađe prostor u sredini. Ovaj Mourinhov potez ipak je izgledao više kao jačanje napada, nego li neku važnu taktičku promjenu.

Dominacija Barcelone

Na kraju, Real je bio ranjiviji u sredini, sa Pepeom i Alonsom koji su postali slabiji kada ih pokriva Ozil umjesto Diarre. Barca je nastavila prijetiti, a Real je bio prisiljen na ružne faulove, poput onoga Carvalha nad Messijem. To je nuspojava napadačkog pristupa, koji je otvorio prostor u sredini kojeg Real drugačije nije mogao pokriti.

Abidal je vjerovatno posljednji igrač u polju od kojeg bi ste očekivali da će zabiti gol, ali priroda gola bila je potpuno logična. Real se mučio prema naprijed, mučio se u zoni desnog beka – kombinirajte to dvoje i dobijete Abidala koji ima prostor, bježi Ronaldu i zabija pobjednički gol.

Zaključak

U sva tri Clasica na Bernabeu ove sezone (Superkup, Liga, kup) Real je poveo a onda došao pod pritisak Barcelone negdje nakon pola sata igre. Rezultat toga bio je različit – remi, poraz od dva razlike, poraz od jedan razlike – ali je šablon ostao isti, i realnost je da je jako teško kontrolisati tok igre protiv Barcelone. Jednostavno imaju previše loptu u posjedu.

U tom smislu, jedini način da se kontroliše šta radite protiv Barcelone je da igrate što dublje, kako bi spriječili da vas protivnik natjera na povlačenje svojim posjedom – iako zvuči paradoksalno, vi tada gubite kontrolu nad igrom. Real je pokazao pozitivne strane u kontranapadima, ali je defanzivno odigrao loše u polju i iz prekida, užasno se postavljajući.

*Michael Cox urednik je najcjenjenijeg internetskog portala koji se bavi fudbalskom taktikom Zonal Marking, na kojem je ovaj tekst i objavljen u engleskoj verziji (pročitajte). Michael je stalni saradnik ESPN-a, Guardiana, The Blizzarda, Four Four Two, te jedan od najvećih stručnjaka na ovom polju .