Zbog poslovnih razloga sam boravio u Skoplju u vreme odigravanja meča između Makedonije i Hrvatske, pa ću iskoristiti moderatorevu velikodušnost i toleranciju da postavim zasebnu temu o mojim impresijama, odnosno utiscima nekog ko nije niti navijač Makedonije niti pristalica Hrvatske, što bi trebalo da implicira jedan objektivni, nepristrasni pristup. Verujem da ovakva perspektiva može biti interesantna drugim diskutantima.
Pre svega, čestitke Hrvatskoj i na ovom uspehu, ali pre svega na činjenici da je to jedina reprezentacija sa prostora SFR Jugoslavije koja već 15-ak godina ima kontinuitet uspeha, o čemu svedoči podatak da Hrvati do sada nisu uspeli da se plasiraju samo na jedno veliko takmičenje, što u ovom vremenskom periodu nisu postigle ni reprezentacije država sa znatno većom fudbalskom tradicijom i rejtingom.
Elem, po samom dolasku u Skoplje, primetio sam izuzetnu »napaljenost« Makedonaca za utakmicu. Novine su davale veliki publicitet susretu, govoreći o nekoj »odbrani časti«, TV i radio-stanice su non-stop emitovale zvaničnu navijačku himnu. Iako je Makedonija eventualnom pobedom mogla da stekne šanse za osvajanje tek četvrtog mesta u grupi, karte za najbolja mesta na glavnoj tribini planule su čim su puštene u prodaju.
Pričalo se pre meča da će susret u Skoplju predstavljati neku vrstu navijačkog samita, jer su svoje »učešće« najavili BBB, Torcida, Komiti, ali i navijači Zvezde i Partizana. Jutro pred meč na ulicama Skoplja mogli su da se primete samo sredovečni Hrvati, koji šetaju pored Vardara.
Dva najjača utiska po ulasku na stadion: teren-močvara, zbog kojeg je trebalo da bude odložena utakmica i manji broj hrvatskih navijača od najavljenog broja.
Stadion Vardara je interesantan iz nekoliko razloga. Kao i nekadašnji stadion ljubljanske Olimpije za Bežigradom, i ovaj stadion je atipično orijentisan u prostoru, tako da se zapadna i istočna tribina nalaze iza golova. Hrvati su bili na severnoj tribini, a južna tribina je najveća i neverovatno strma.
Na ulazu na južnu tribinu deljene se makedonske zastavice i papir na kojem su se nalazili tekstovi makedonske i zvanične navijačke himne. Stadion je bio skoro prepun, uprkos pasjem vremenu.
O samoj igri je izlišno pričati po ovakvom terenu koji briše razlike u kvalitetu među ekipama. Drugim rečima, da je Brazil istrčao na teren umesto Hrvata, ne bih se kladio da bi pobedio.
Hrvati su igrali pametno u prvom poluvremenu kada su samo izbacivali loptu i nisu mnogo komplikovali na sredini terena. U drugom poluvremenu, kada su saznali da idu na EURO, popustili su sa disciplinom u igri i počeli nepotrebno da pimplaju po oranici. U pozitivnom smislu bih izdvojio Džo Šimunića, čoveka koji onako visok uopšte nije mogao da se snađe na ovako teškom terenu, ali je prosto impresionirao borbenošću i onako nespretan ipak uspešno zaustavljao napade Makedonaca po desnoj strani.
Dešavanja na tribinama su bila zanimljivija. U trenutku sam pomislio da sam u Srbiji kada je ceo stadion počeo da zviždi i negoduje za vreme intoniranja hrvatske himne. Malo, malo, pa navijači, tačnije ceo stadion osim južne tribine, skandirao bi »U...ški p..čki«. Bilo je tu i nekog navijačkog povika, nešto kao: UUUU!AAAA!MAKEDONIJA!, ali i »Sakame pobeda!« (Hoćemo pobedu!)
Najzanimljiviji deo usledio je pri završetku prvog poluvremena kada su se hrvatski navijači (izgleda BBB) pošibali sa policijom. Odjednom je iz tunela izleteo novi odred policije u punoj borbenoj opremi koje je uz glasno odobravanje čitavog stadiona, trčećim korakom uleteo na južnu tribinu i počeo sa besomučnim batinjanjem gostiju iz Hrvatske. Skinuli su i jedan transparent sa ograde i kako je krenulo, činilo se da će ih izbaciti sa stadiona, ali se sve brzo i iznenađujuće smirilo.
Makedonci su pobedu proslavili kao da su postali šampioni Evrope. Automobili su trubili ulicama Skoplja, iz svih kafića i restorana, kao mantra, puštana je navijačka himna ... na TV su rekli kako je ovo možda najveća pobeda u istoriji makedonskog fudbala jer su prvi put pobedili reprezentaciju koja je među prvih 10 na svetu.
E, sad, mene interesuje jedna stvar. Razumem da se, što se sporta tiče, Makedonci u odnosu na Hrvate osećaju inferiorno i da je izraz takvih kompleksa ovakva prenaglašena navijačka strast, koja je zaista nekada bila neukusna. Mene je, na primer, iznenadilo ono zviždanje himni jer Hrvati i Makedonci ipak nisu imali takvih istorijskih nesuglasica, kao što su imali Srbi i Hrvati. Da li je u pitanju neki revanš za prijem koji su fudbaleri Makedonije imali u prvom meču u Zagrebu? Ja znam samo za onaj verbalni sukob između Kataneca i Prosinečkog.
Generalno, Makedonci se i dan-danas bore za svoj nacionalni identitet koji im svi okolo osporavaju – Bugari, Grci, Srbi. Albanci prete njihovoj državnoj suverenosti. Možda i zato na svakom koraku u Skoplju možete naići na državne simbole i nacionalnu ikonografiju, nešto što je krasilo Hrvatsku i Srbiju početkom devedesetih.
[uredio etno-expert - 19. studenog 2007. u 00:58]