Društvo u grupi C nije daleko od neke grupe smrti, ali ako već jedna grupa nosi taj nezahvalni i teško dostižni naziv, ne može i druga. Dvostruki aktualni prvaci Španjolci, vječna velesila Italija, uvijek prisutna i vječno ambiciozna Hrvatska, te Irska, koja je daleko od lakog protivnika. Mogućnost greške svedena je na minimum, jedan poraz za neku reprezentaciju mogao bi lagano značiti eliminaciju.

Španija je nakon decenija gubitničkog mentaliteta i plasmana dosta ispod očekivanja i realne vrijednosti, napokon zasjela na tron sa kojeg ne namjerava sići. Koncetracija tolike kvalitete, igračke moći i taktičke avangarde, morao je prije ili kasnije doći na naplatu. Španija je drži obje titule, evropsku i svjetsku, te sve osim obrane titule osvojene prije četiri godine smatrat će neuspjehom.

Luis Aragones započeo je posao, a Vicente del Bosque samo nastavio u istom smjeru dodavši brzinu više. Kopirajući nenadmašnu Barceloninu filozofiju vječnog posjeda lopte, kratkih pasova i izmjene mjesta, Del Bosque je nadogradio Aragonesovu eru, te svojoj reprezentaciji dao rijetko viđenu odrednicu. Španija je Barca bez Messija, pojačana sa nekoliko igrača Real Madrida, Valencije, Bilbaoa, sve to naravno uz par ograda. Španija je Barca pod ručnom kočnicom, jer igra nešto defanzivnije nego Barcelona, obično starta sa jednim defanzivnim vezni više.

Idilu u kampu reprezentacije kvare dva ozbiljna izostanka. Del Bosque je pola godine čekao Davida Villu, ali je na kraju shvatio da to nema nikakvog smisla. Villa je najbolji strijelac ove reprezentacije svih vremena, ali pola godine bez utakmice učinilo je da vječno tužno lice bivšeg stratega Reala iz Madrida dobije još jednu sivu patinu. Osim Ville, neće biti ni Carlesa Puyola. Kapiten Barcelone i nezamjenjivi obranbeni terijer morat će na operaciju. Neko jako nedobronamjeran je još na kraju finale Kupa Kralja u kom igraju Barcelona i Bilbao zakazao za 25. maj, datum kad većina drugih reprezentacija je duboko u pripremama.  

Španija na golu ima širinu kao nitko drugi. Victor Valdes i Pepe Reina čekaju kao zapate puške, ali prvi izbor je Iker Casillas. Casillas je rekorder reprezentacije i igrač nemjerljivog doprinosa u ova dva naslova prvaka. Tek je prešao tridesetu, a znamo ga valjda sto godina. Osvojio je sve što se osvojiti moglo, oboriće sve svjetske rekorde po broju utakmica za nacionalnu vrstu i klub, godinama jedan od najboljih na svijetu. Kapatan i prevaga.

U izostanku Puyola obranom će dirigirati Gerard Pique, sigurno jedan od najboljih stopera na planeti. Pique ima iza sebe lošu sezonu, bilo je tu problem različite prirode, od komunikacije s trenerom, do komunikacije s djevojkom. Tako je Gery dobar dio sezone više mislio o osjećajima nego o protivničkim napadačima. Kad je potpuno fokusiran nema mu premca. Rupu nastalu izostankom Puyola krpat će Sergio Ramos, dosadašnji desni bek, koji na sreću navijača reprezentacije cijelu sezonu u Realu igrao na stoperskoj poziciji. Njegov desni bok mogao bi krpati kolega iz kluba Arbeloa ili bek Bilbaoa Andoni Iraola. Lijevi bek je mlada zvijezda Valencije Jordi Alba. Podrška s klupe nije mala, a posebno treba istaći Javija Martineza, polivalentnog igrača po mjeri totalnog nogometa. Stoper i veznjak, kako zatreba.

Sve naprijed je vezni red. Španije može kao i Barca igrati bez klasičnog napadača, a da to ne bude ni milimetra manje ofanzivno. O Xaviju i Iniesti već su knjige napisane, a njihova kombinatorika i vez na sredini terena postali su vrijedan dio španske ili katalonske nacionalne baštine. Xavija malo pritišću godine i leđa, ali i dalje je prvo ime sredine terena na svijetu. Iniesta je vezni ili krilo, virtuoz bez mogućnosti da mu se nađe sličan. O njihovim leđima i ritmu cijelog tima brinut će Xabi Alonso i Sergio Busquets. Nenedmašan dvojac zadnjih veznih igrača, sposobni za destrukciju, kreaciju, stopersku poziciju, sve.

Španija ima još sto rješenja, Fabregasa, Cazorlu, Juana Matu, Thiaga Alcantaru, ali posebno treba istaći ponajboljeg igrača engleske lige u zadnje dvije godine Davida Silvu. Dugo nije bio izbor za prvi tim Furije, ali je njegovim inkorporiranjem u sastav Del Bosque Španiju digao na još viši nivo.

Španija može igrati bez klasičnog špic napadača, gdje Fabregas glumi Messija kao lažna devetka. To je vjerovatno model za najteže okršaje. Klasični napadač je sjajna devetka Bilbaoa Fernando Llorente, a konkurencija mu je i ove sezone odlični Roberto Soldado. Navijači mole selektora da ne zaboravi ni Fernanda Torresa. Širina koja izaziva glavobolju, protivnicima zbog nevjerovatne koncetracije talenta, a selektoru zbog teškoće izbora.

Španija može stastaviti tri reprezentacije koje bi na Euru kandidirale za naslov. Niko nema ni taj nivo tehničke finoće, ali ipak neće im biti lako. Naporna i preduga domaća sezona potpuno je iscrpila igrače. Zamor materijala i nedostatak motiva mogu ozbiljno narušiti ambicije. Del Bosque je u kvalifikacijama dosta rotirao, davao priliku mnogima i tako nadoknađivao umor i zamor materijala. Sad kad sve to mora upakovati u finalni proizvod bit će na najvećem izazovu.

Italija prolazi kroz težak period. Ekonomska kriza opustošila je nekad prejaku Serie A, reprezentacija se pod vodstvom velikog Lippija osramotila na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Talijani su počeli sumnjati u svoje kvalitete. Nekad je bilo nezamislivo da talijanski igrači igraju van Italije, a sad im se preporučuje da idu vani.

Cesare Prandelli prije dvije godine dobio je težak zadatak i moglo bi se reći da mu ide dobro. Trener koji je često preuzimao klubove u problemima, znao je pristupiti reprezentaciji na njenom istorijskom dnu. Prva šok terapija je uspjela. Italija na papiru ne djeluje bajno, ali rezultat, jedino mjerilo kod talijana, je dobar. Kvalifikacije su prošli suvereno, Prandelli sad ima priliku da vrati samopouzdanje i vjeru u vlastiti kvalitet. Prandellijeva Italija nastoji igrati napadački, biti atraktivnija nego što tradicija nalaže. Na prvenstvu bi to mogla biti druga priča.

Golman je kao i obično odličan. Gianluigi Buffon desetak godina slovi za jednog od najboljih svjetskih golmana. Stabilan u Juventusu, nezamjenjiv u reprezentaciji. Jaka karika u svakom slučaju.

Obrana teško prima golove, iako po imenima nije zvijezdana. Prvo ime je Giorgio Chiellini, dominantni stoper Juventusa. Chiellini se postavlja kao lider, a obično su tu još kolege iz kluba Barzagli i Bonucci. Desno bi trebao biti odlični nek Napolija Christian Maggio. Lijevi bek je Zanitov Dominico Criscito.

Vezni red je i dalje pod kontrolom Andrea Pirla. Pirlo briljira u Juventusu nakon što ga se Milan prebrzo odrekao. Možda više nema toliko snage za trku kao ranije, ali ideja je još uvijek dominantna. Trkom će ga pokrivati dva bliznaca Marchisio i Nocerino. Nisu to klasični defanzivci, ali u paru stignu i naprijed i nazad. Važna je karika i nova akvizicija Milana, Riccardo Montolivo. Montolivo je više krilo nego desetka, ali u saradnji s Pirlom kreativno može nositi ovu reprezentaciju.

Glavna napadačka snaga je nevjerovatni Mario Balotelli. Najkontraverzniji igrač današnjice, ogromni je talenat, ali i psihološka opasnost po svoj tim. Balotelli može sam donositi pobjede, ali vas može baciti nekom glupošću u ponor. Prandelli se mora naći načina da nosi s tim jer mu je Balotellijev talenat neophodan. Italija u napadu ima i odličnog veterana Di Natalea, talentiranog Giovinca, te oporavljenog Cassana.

Italija je uvijek bila turnirska ekipa, obično je loše kretala u takmičenje, a rasla s vremenom. Uvijek su znali igrati na rezultat, koji je kao što znamo jedino mjerilo kod njih. Neće ni ova reprezentacija umirati u ljepoti, naprotiv siguran sam da će igrati klasičan talijanski defanzivni fudbal, koji je tako često znao donositi odličan rezultat.

Hrvatska ima ono što nemaju ostale reprezentacije sa prostora bivše države, a to je kontinuitet odlazaka na velika takmičenja. Hrvati su od devet kvalifikacijskih serija uspjeli kvalifikovati čak sedam puta, što je veliki uspjeh sam po sebi. Uz sve probleme i nedoumice oko saveza ovaj rezultat govori o trajnoj vrijednosti i sistemu koji uspjeva biti konkurentan u Evropi.

Hrvatska je ovaj put teško prošla najlakšu kvalifikacijsku grupu. Nikad, pa ni onda kad su imali neuspješne kvalifikacije, nisu napravili ovoliko loših koraka. Tim Slavena Bilića odigrao je samo jednu veliku utakmicu, kad je bilo najpotrebnije, onu baražnu u Istanbulu. Rezulta je prikrio dojam, ali dosta upitnika ostalo je visiti u zraku.

Slaven Bilić prošao je sve kao selektor Hrvatske reprezentacije. Šest godina izdržati na užarenoj klupi nije lako. Bilić je u prvom mandatu oduševio i u par mjeseci postao najpopularniji čovjek u zemlji. Način kako je prošao tešku kvalifikacijsku grupu za Euro 2008, a posebno kako je dva puta pobjedio Engleze zadivili su svijet. Bilić je preko noći postao super star. Hrvatska na Euru igrala je odlično, osvojila čak maksimalnih devet bodova u grupi i s ogromnim samopouzdanjem ušla u epsko četvrtfinale s Turcima. Klasnićev gol u 120. minuti, te ekspresno izjednačenje Turaka i slom na penalima ostaće najbolnija sportska epizoda koju je Hrvatska uopšte imala.

Slaven je preko noći od velikog pobjednika postao gubitnik, ali je odličan raniji dojam i utisak nesreće ostavio selektora visoko u mnogi očima. Naredne kvalifikacije u još jačoj grupi dočekane su s podcijenjivanjem protivnika, pa dva ravanš gaženja od Engleza i tek treće mjesto bili su bolno otrežnjenje. Bilić tada dolazi do drugog dijela spektra osjećanja prosječnog balkanskog navijača, a naredne kvalifikacije začudo čeka na klupi, a ne na tribinama. Slaven je teško preživo treće kvalifikacije. Izgledao je loše, loše je stajao i kod publike, dva puta bio je blizu otkaza, ali je na kraju ipak nekako svoj brod doveo do Eura, a sebe do potpisa izdašnog ugovora sa moskovskom Lokomotivom.

Bilićeva najveća snaga je njegov stručni štab kojeg poslije Eura sa sobom vodi u Rusiju. Asanović, Jurčević, Mrmić, ranije i Prosinečki, Slavenu daju mir i stabilnost. Odnos s igračima je prijateljski, što mnogi kritikuju. Bilić je u šest godina probao svaki mogući taktički koncept, a na kraju završio na onom koji je bio najuspješniji na početku, sistemu 4-4-2.

Na golu je Stipe Pletikosa, obično dobro rješenje kad je reprezentacija u pitanju. Pletikosa je brzo stasao, još brže dobio mjesto u reprezentaciji i transfer vani, ali ga je nestalnost na golu stajala i bolje karijere. Stipe je valjda pola svoje inostrane karijere proveo na klupi, ali daleko od toga da je njegov doprinos u reprezentaciji upitan.

Posljednjih desetak godina najjača strana Vatrenih bila je obrana. Dok je šef bio Robert Kovač na obranu se s pravom gledalo kao na glavni adut. Vremena se mjenjaju. Obrana je danas najveći upitnik. Lovren je imao problema s povredama, ali i manjkom koncetracije na utakmicama reprezentacije. Šimunić više nije u zenitu karijere, Ćorluka se vuče po posudbama, Vida je još mlad, Shildenfeld nije ta klasa, lijevi bek je godinama državni problem broj jedan. Uglavnom upitnici i problemi. Ipak, obrana je stvar volje, a igra je cijeli tim, tako da ne mora sve biti sivo. Lovren bi morao biti dobar, Šimunić je rutiner i za reprezentaciju uvijek motiviran, Ćorluka je protiv Turaka odlično pokrio lijevi bok, Vida bi mogao na desnu stranu.

U vezi će se sve vrtiti oko prve zvijezde Luke Modrića. Modrić u reprezentaciji zna spavati, često ga sele s pozicije na poziciju, možda nije klasičan vođa i strijelac, ali je za ovu reprezentaciju ključni čovjek. Njegova najbolja prezentacija od prosječnog tima stvara odlični. Modrić svojom igrom i rješenjima svakom svom suigraču daje ocijenu više. Leđa će mu čuvati Tomislav Dujmović koji je iz prve ekipe istisnuo Ognjena Vukojevića. Dujmović je bolji prema naprijed.

Desno je kapetan Srna, a lijevo bi mogao igrati Ivan Rakitić. Hrvati na krilnim pozicijama imaju dosta rješenja. Niko Kranjčar malo igra u klubu, ali je u reprezentaciji uvijek dobar, često presudan. Perišić se dokazao u Dortmundu. Pranjić je najbolji na krilu, a često trpi na drugim pozicijama.

Hrvatska će igrati sa dva napadača, a do prije dva tri mjeseca sigurno je bilo da će to biti Olić i Mandžukić. Pomenuti dvojac svojom trkom i pritiskom na zadnju liniju protivnika čine neviđenu kombinaciju napadača. Slatke muke za Bilića napravio je Nikica Jelavić sa svojom golgeterskom eksplozijom u Evertonu. Jelavićev učinak je nemoguće zanemariti. Šteta je što Eduardo nema više kontinuiteta u Shaktaru.

Hrvatska na prvenstvo odlazi bez imperativa i prevelikih ambicija, a ekipe sa naših prostora su obično tada najopasnije. Igračku širinu imaju, a ako uspješno apsolviraju obranbenu križaljku, mogli bi biti ponovo jako opasni. Ključna će biti prva utakmica s Ircima, dok im Talijani tradicionalno leže.

Republika Irska nije čest gost na velikim takmičenjima, a posljednje vrijeme kao da se sve urotilo protiv njih. Irci su nadigrali Francuze u baražu za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, ali su na kraju bijesni i tužni ostali kući. Sudac nije vidio legendarno igranje rukom Henrya, nepravda je učinjena, ali je ostao dojam da Irci tek dolaze. Kvalifikacije za Euro prošli su bez većih problema. Drugi iza Rusa u grupi, potom suvreno protiv nedoraslih Estonaca u baražu.

Irce s klupe prevodi legendarni Giovanni Trapattoni. Trap je jedan od najuspješnijih trenera uopće. Gdje god je došao radio je dobar posao, tako je i s Ircima. Trapattoni se brzo prilagodio profilu igrača ove reprezentacije, ne bježeći od osnovnih postulata otočkog fudbala. Dodao je taktičke finese i dobru karmu.

Shay Given je godinama u dobroj formi i biti će jedan od najjačih aduta reprezentacije na Euru. Već mu je 36 ljeta, ali to su i onako najbolje golmanske godine.

Obranom dirigira Givenov kolega iz Aston Ville Richard Dunne. Dunne je klasičan otočki stoper, bolji u zraku, nego na zemlji. S njim je Irska obrana dvostruko jača. Darren O'Dea odlično se slaže s Dunneom. Desnu stranu pokriva stabilni Stephen Kelly, a lijevo je univerzalac, bivši član Uniteda John O'Shea.

U vezi fali kreacije, ali to i onako nedostaj više manje svakoj otočkoj reprezentaciji. Darron Gibson ima dobru sezonu u Evertonu, a u reprezentaciji bi trebao biti važan vezni kotačić. Uz njega očekujemo Glena Whelana, defanzivca Stoke. Gibson i Whelan umorit će svakog protivnika, ali će teško nešto napraviti prema naprijed.

Aiden McGeady ima kreativne moći, a u par s Damienom Duffom upotpunjava veznu liniju Irske. Duff je sad već veteran, ali još uvijek ima dinamita u njegovim nogama.

Shane Long iz WBA bi trebao biti ispred veznog reda. Vrlo nezgodan, dosta se kreće, nerjetko zabija. Sličnih karakteristika, samo s više godina na plećima je i prva zvijezda Robbie Keane. Robbie iza sebe ima seriju klubova, a sad se već hladi u LA Galaxyu. Bez obzira na to, Keane nije lak protivnik ni jednoj obrani.

Irci su svjesni objektivnih slabosti i limita, ali uvijek motivirani, srčani i borbeni. Agresijom nadoknađuju manjak talenta i često uspjevaju u tome. Prolaza grupe u ovoj konkurenciji bio bi pravo čudo, a ona se u fudbalu ipak dešavaju.

Španije je kvalitetom bez konkurencije, ali je pitanje kako će krenuti u turnir, te koliko će se na igru odraziti umor. Talijani će kao i uvijek igrati na rezultat. Hrvati i Irci će u prvoj utakmici probati sebe pretpostaviti za dalji plasman. Četiri posve različite selekcije za šest zanimljivih i napetih okršaja.

Prognoza grupe C

1. Španija
2. Italija
3. Hrvatska
4. Republika Irska