NAVIJAČKI TEROR ZAVLADAO MAKSIMIRSKIM KLUBOM

Dinamov smrtni strah od huligana

Divljanje hrvatskih huligana na prošlotjednoj prijateljskoj utakmici Dinamo-Slovan u Villachu, posljedica je cijelog desetljeća u kojem su vlasti tolerirale a klubovi sponzorirali vandalizam na nogometnim stadionima, a zbog čega su danas Uprava, treneri i igrači Dinama taoci vandala kojima su prisiljeni udovoljavati u strahu od fizičkog nasilja

BBB
“Onaj tko to nije vidio ne može vjerovati što se događalo. Klupe su letjele na sve strane, mirni Austrijanci počeli su bježati, djeca su plakala, Dinamovi igrači nisu znali što učiniti. U jednom trenutku navijači su krenuli i prema Miroslavu Blaževiću, nismo znali što će se dogoditi, ali srećom on nije nastradao. Sram nas je, Hrvati koji tu žive i rade kažu da ne znaju kako će izaći na ulicu i pozdraviti svoje sumještane”, to su nam rekli članovi Dinamova vodstva nekoliko dana nakon najvećeg nasilništva koje su njihovi navijači, Bad Blue Boysi, iskazali prošle nedjelje u austrijskom Faaker Seeu, pored Villacha, na prijateljskoj utakmici Dinama i Slovana iz Libereca, prvaka Češke. Oko 120 Dinamovih navijača stvorilo je tijekom utakmice takav kaos da austrijska policija nije uspjela intervenirati. Dva autobusa s navijačima zaustavljena su na povratku u Zagreb, pa su dvojica izgrednika, Tomislav Tunjić i Hrvoje Radulović, završila u pritvoru u Klagenfurtu dok su još četvorica kažnjena sa po 75 eura, što je za njih platio vozač autobusa. “Sine, sva sreća da su Austrijanci naši prijatelji, kao i Slovan iz Libereca, pa nas neće prijaviti UEFA-i. Da nas prijave za ovo divljaštvo, kazna bi bila golema”, rekao je Blažević.

Ovaj događaj je dokaz da se nastavljaju huliganski ispadi BBB-ovaca, što nekažnjeno traju već više od deset godina i za što se uvijek nalazilo opravdavanje, a pojedini su mediji njihovo ponašanje prikazivali u pozitivnom svjetlu. Na kraju je vodstvo kluba prije svake utakmice strepilo hoće li ona uopće biti dovršena. I ne samo to, kad smo posjetili igrače i vodstvo kluba u austrijskom Lendorfu, nitko od njih nije želio javno govoriti o navijačima jer se boje njihove reakcije. Odjednom nitko od igrača ne zna tko su ti dečki, odjednom svi govore “ja znam one iz mog kvarta, ali to nisu ovi navijači”, odjednom svi opravdavaju situaciju poznatom frazom “ovo nisu bili oni pravi navijači”. Međutim, kad smo s igračima razgovarali pojedinačno, priznali su da je sve otišlo dalje nego je itko očekivao:”Nije nam svejedno, naročito kada prije početka svake utakmice čujemo upozorenja – ne pobijedite li, automobili će vam biti razbijeni”. Očito je da su i igrači pogriješili, jer želeći s navijačima biti u dobrim odnosima, poklanjali su im dresove, trenirke, kupovali pivo, davali novac za putovanja, ali umjesto da ih to smiri, reakcija je bila suprotna. I Miroslav Blažević potvrđuje da navijačko nasilje traje već godinama pa ni njegovo postavljanje za trenera Dinama, kao što se to piše, ne može biti isprika za huliganstvo. Dapače, prisjeća se kako ih je i on sam svojedobno spašavao od policije i kaže da je 1993. dvojicu izvukao iz zatvora nakon izgreda na utakmici Dinamo-Pazinka, a oni su mu nakon otvaranja rešetaka rekli: “Gdje si do sada, p…. ti materina”. Miroslav Blažević ističe da mu kod Udruge navijača Dinama najviše smeta što je na čelu te udruge Tomislav Glušić (29) zvan “Petrinjac” koji je prije devet godina, s još petoricom prijatelja, uhićen pod sumnjom da je podmetnuo požar na Dinamovu stadionu. U požaru, podmetnutom u ožujku 1993., uništena je svečana loža, trenerska klupa i klupa za rezervne igrače, dio tartan-staze i dio salona “Maksimir”. Počinjena šteta bila je pola milijuna njemačkih maraka, a Blažević, koji je tada bio predsjednik Dinama, platio ju je i zamolio sutkinju da optužene oslobodi. “Mislio sam da sam tako stekao njegovu naklonost, ali Tomo mi je rekao da sam manipulator. Taj je Tomo iz Udruge otjerao osmoricu kako bi drugima zatvorio oči”, govori Blažević.

Rukometni klub Zagreb je 1992. u Grazu igrao utakmicu finala Kupa prvaka protiv španjolske Teke iz Santandera. Desetak autobusa s navijačima krenulo je iz Zagreba i bez obzira na to što je Zagreb pobijedio, dvorana je bila uništena, navijači su divljali po gradu, a Antun Vrdoljak, bivši predsjednik HOO-a, javno se ispričao vlastima u Grazu. Na Dinamovom stadionu je 1993. podmetnut požar. Piromani su isprva željeli zapaliti travu na stadionu u obliku slova "d", ali je trava bila vlažna pa je zapaljena loža, tartan-staza i dijelovi salona, a nakon dva mjeseca uhićena su šestorica od sedmorice osumnjičenih, na čelu s Tomislavom Glušićem koji je danas jedan od čelnika Udruge navijača Dinama. Dinamovi navijači su 1994. divljali u Auxerreu nakon ispadanja Dinama iz Kupa UEFA, zbog čega je Dinamo kažnjen s jednogodišnjom zabranom nastupanja u europskim kupovima. U Zurichu je 1997. Dinamo igrao protiv Grashoppersa u Kupu UEFA, a iako je Dinamo pobijedio, navijači su divljali, međusobno se tukli, dva automobila su razbijena, tri maloljetnika završila u pritvoru, a sama utakmica bila je na rubu prekida. U svibanj 1999. neredi na utakmici Dinama i Hajduka opisivani su kao najveći neredi od utakmice Dinama i Zvezde 1990. BBB-ovci su napali policiju prije utakmice, a nakon nje jedan je policajac oboren s motocikla i pretučen. Zbog razbijanja automobila i dva ispaljena metka na policijski automobil privedene su 43 osobe. BBB-ovci su 2000. došli u Milano radi utakmice kvalifikacija Lige prvaka između Dinama i Milana da bi na kraju na Piazzi Duomo porazbijali sve što se moglo porazbijati. Osmero navijača je privedeno, kažnjeno zabranom ulaska u Italiju i deportirano u Hrvatsku, pri čemu ih je talijanska policija, kako su kasnije pričali, "pretukla kao volove". U uzvratnoj utakmici u Zagrebu ponovljeno je divljanje i utrčavanje na teren, a privedene su 22 osobe. U svibnju 2001.

Prvi veći problemi počeli su kad su navijači shvatili da se za utakmicu moraju platiti ulaznice. Najgrlatiji među njima, 20-godišnji Marko Šeničnjak, prvo je trzajem glave, a zatim kažiprstom pozvao predsjednika Dinama Mirka Barišića i naredio mu da nabavi ulaznice ili će biti problema. “Nema problema dečki, samo nemojte upotrebljavati silu”, rekao im je Barišić kako bi ih smirio, na što mu je Šeničnjak odgovorio: “Stari, buš ti videl kaj je sila kad počne tekma”. Barišić je pogriješio jer se darovanje ulaznica može protumačiti i kao organiziranje dolaska navijača na utakmicu, što prema UEFA-i znači odgovornost i snošenje posljedica za njihovo divljačko ponašanje. I on je učinio ono što se već godinama radi: hranio je psa koji će mu kasnije odgristi ruku.

Prvo poluvrijeme utakmice proteklo je “uobičajeno”, dakle uz prijetnje igračima da će dobiti batine ako ne igraju dobro te uz dobacivanja da im poslije moraju dati novac za piće. Među navijačima su bila i dvojica 13-godišnjaka koji su došli do Dinamove klupe. “Jedan je imao aparatić za zube i stalno je gnjavio Ćiru, a kad smo mu rekli da se makne, odgovorio je ‘samo bez primjene sile na meni’, što znači da poznaje policijsku terminologiju”, kažu pomoćni treneri Dinama. U galami se isticao Šeničnjak koji je prije nekoliko godina pokušao trenirati u Dinamu, ali nije prošao ni širu selekciju zbog čega je često verbalno vrijeđao igrače: “Starci su vam platili mjesto u momčadi, a moj stari nije želio platiti pa ja sada ne igram”.

Kaos u drugom poluvremenu počeo je uzvicima navijača: “Idemo prekinuti utakmicu”. Nakon toga su utrčali na teren, a. četvorica su s Dinamova gol potjerala golmana Turinu u napad riječima: “Od sada mi branimo”. Jedan je dotrčao do korner-zastavice i počeo mokriti po njoj. Kako utakmica nije ni tada prekinuta, divljanje je nastavljeno. U jednom trenutku igrač Slovana vodio je loptu, a iz publike se jedan BBB-ovac zaletio, uklizao i ispucao mu loptu. Nitko nije shvaćao što se zbiva, poručivalo se igračima da nakon utakmice moraju dati dresove jer će se “inače voziti u invalidskim kolicima”. Kad je označen kraj, počeli su neredi kakvi nisu zabilježeni na austrijskim sportskim terenima. Tri su policajca pokušali smiriti navijače, ali su oni uzeli drvene klupe sa stadiona i iz okolnih kafića te nemilice udarali po svima oko sebe. Žene i djeca su bespomoćno vrištali i bježali. U međuvremenu su došla još trojica policajaca s psima, a nakon što je jednom psu skinuta brnjica, BBB-ovci su uz uzvike ”što je, skinuo si mu brnjicu da nas grize” izudarali i psa i policajca. Dva policajca prevezena su u bolnici, a jedan od njih zadržan je na liječenju. Jedan je navijač s leđa zagrlio Miroslava Blaževića i rekao mu: “Idi ti, Ćiro, u Katar”, i otišao. Pojavio se i tetovirani vandal, za kojeg kažu da je Hrvat iz Austrije, na čijim se leđima isticala velika tetovaža Ante Pavelića. On je Blaževiću, pokazujući mu tetovažu, prijeteći govorio: “Ovaj ti se ne sviđa, ti imaš nešto protiv ovoga, zar ne?”. U općem ludilu BBB-ovci su se počeli međusobno obračunavati. Neredi su trajali 20 minuta, a iako je nekoliko hrvatskih dnevnih novina poslalo novinare i fotografe u Austriju, ne postoji fotografija divljačkih ispada. Dinamovim čelnicima nije jasno kako ni jedan fotograf nije imao hrabrosti napraviti fotografiju koja bi obišla svijet. Marijan Vlak, Blaževićev pomoćnik, priča da je, kada se sve smirilo, čuo jednog navijača kako prijatelju iz Zagreba mobitelom oduševljeno opisuje događaj, ističući da mu je bilo najbolje kada ga je policajac nekoliko puta udario palicom i zavrnuo mu ruku na leđa. “Tada sam se najbolje osjećao”, prisjeća se Vlak njegovih riječi.

Sasvim opravdano, u Dinamu se pribojavaju sličnih događaja u Hrvatskoj i na inozemnim utakmicama, ali, čini se, ni sami ne znaju kako se postaviti prema navijačima-huliganima. Sumnja da netko iz vrha kluba podržava Udrugu navijača pojačana je kada je Velimir Zajec odlučio razgovarati s čelnicima Udruge iako za to, čini se, nije imao podršku predsjednika Dinama Barišića. Ako je istina da netko iz kluba podržava divljanje navijača, onda je jasno da taj podržava nasilno protjerivanje Barišića i Blaževića iz Dinama. Udruga je održala sastanak i u priopćenju najavljuju svoj preustroj, odnosno, odstranjivanje huligana iz svojih redova.

Situacija s inozemnim utakmicama u euro-kupovima nešto je jednostavnija no u domaćem prvenstvu ili na prijateljskim utakmicama jer UEFA diktira rigorozna pravila organizacija utakmica s velikim osiguranjem koje ima još veće ovlasti. U Hrvatskoj je sasvim suprotno: iako se često govori o grubosti policajaca, oni imaju puno manje ovlasti nego u Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Hrvatski zakoni i sporost pravosuđa potiču navijače na ispade: ni jedan hrvatski navijač nije strože kažnjen niti je završio u zatvoru.

Do 1990. Dinamove utakmice osiguravalo je 30 policajaca, a za utakmice protiv Hajduka, Partizana i Crvene Zvezde bilo je angažirano i do 150 policajaca. Danas je za utakmice potrebno čak četiri puta veće osiguranje, a za utakmice protiv Hajduka angažira se više od tisuću policajaca. Najveći je problem kako ukloniti poznate izgrednike s nogometnih i drugih sportskih objekata. U Hrvatskoj ne postoji zakonska mogućnost da se nasilnim navijačima zabrani ulazak na utakmicu, kao što je slučaj u Njemačkoj, jer navijača koji napravi prekršaj ne može se nikako evidentirati kako bi mu se poslije moglo zabraniti ponavljanje prekršaja. U Njemačkoj se izgrednik kažnjava zabranom pristupa sportskom objektu u trajanju od šest mjeseci do tri godine, s time da četiri sata prije i poslije svake utakmice provede u nadležnoj policijskoj postaji. Prijedlog zakonske promjene o prekršajima u Saboru nije izglasan.

Poseban su problem navijački napadi na policajce, što se među navijačima smatra najvećim uspjehom. U zemljama EU utakmice osiguravaju zaštitari kao službene osobe, a policija je angažirana tek u posebnim slučajevima. U Hrvatskoj redar, odnosno zaštitar, nije službena osoba te se navijačev obračun s njim zakonski tretira kao obična tuča, što policija želi promijeniti u Kaznenom zakonu. Tijekom 1999. i 2000. u Hrvatskoj je prijavljeno 1111 napada na policajce, od čega je 15 pravomoćno osuđenih, 34 uvjetno, tri su oslobođena, a sve ostalo još uvijek je na sudovima. U Njemačkoj je prije dvije godine navijač koji je kamenom pogodio policajca, nakon čega je ovaj zadobio potres mozga, osuđen na četiri godine zatvora, dok bi prema hrvatskim zakonima takav prekršaj bio puno blaže kažnjen.

Policija traži alko-testiranje navijača pri ulazu na stadion i zabranu ulaska onima sa 0,5 promila alkohola. To bi uključivalo i zabranu točenja alkohola na stadionu tijekom utakmice, kao što je na utakmicama u UEFA kupovima. Poseban problem je i razbijanje tramvaja nakon utakmice ili automobila dalmatinskih registarskih oznaka u Zagrebu ili zagrebačkih u Dalmaciji. Nakon privođenja izgrednika, o vlasniku oštećenog automobila ovisi hoće li ga tužiti. U Njemačkoj, primjerice, takvom izgredniku automatski slijedi suđenje i nadoknada štete. Sve ovo ide na ruku vandalima koji dolaze na utakmice samo da bi namjerno izazvali nerede.

Postoji i niz drugih zakonskih odredbi koje policija želi promijeniti. Primjerice, petarde, bengalke i ostala zapaljiva sredstva na hrvatskim su stadionima uobičajena scenografija, a na proteklom svjetskom nogometnom prvenstvu u Koreji i Japanu zapaljena bengalka na utakmici Hrvatske i Italije šokirala je organizatore. Iako policija smatra da bi se paljenje na stadionima trebalo zabraniti i oštro kažnjavati, do zakonskih promjena dolazi jako sporo. Čak su i obračuni s divljim navijačima u Hrvatskoj drukčiji no u Europi. U europskim se zemljama kao obrana od navijača koji žele utrčati na teren, što je čest slučaj u Hrvatskoj, koriste vodeni topovi, a berlinska ih policija ima 35. S druge strane, u Zagrebu postoje samo dva vodena topa, u Splitu jedan, a sva tri su poluispravna i pitanje je mogu li funkcionirati na nogometnim stadionima.

Nakon događaja u Faaker Seeu oglasio se i Hrvatski nogometni savez podsjećajući da su oni pokrenuli inicijativu za donošenje Zakona o navijačima, ali na njega bi se zbog sporosti sustava moglo čekati godinama. Oni koji su vidjeli nacrte tvrde da se radi o preuzimanju odredbi iz vrlo uspješna engleskog zakona, ali kako se miješaju odredbe iz kaznenog zakona i zakona o prekršajima, ne može se očekivati njegovo usvajanje u tom obliku.
Ovim događajima Hrvatska se približila Engleskoj iz sredine 80-ih: kada su 1985. u neredima na finalnoj utakmici Liverpool-Juventus poginuli talijanski navijači, njihovi su klubovi na nekoliko godina izbačeni iz europskih kupova, što je najteža kazna predviđena statutom UEFA-e. Pitanje je kada će neki shvatiti da je zakonski obračun s nasilnim navijačima, a ne njihovo maženje i podilaženje, nužno za opstanak kluba

gledajući tabluci državnih koeficijenata do kojeg mjesta prema toj tablici se igra play off za ulazak u ligu prvaka između onih klubova iz lige petice i tih malo slabijih liga..pitam jer gledam, pa bolje je biti pozicioniran malo poslije te granice pa izvučeš neki lagan klub i uđeš u ligu prvaka. ovako jedna slavia skoro da i nema šanse uć u ligu prvaka a jedan maccabi ili copenhagen vrlo izgledne.

fz zürich (fcz) prvak svicarske.

pobjeda u gostima. basel izgubio u gostima od "skakavaca" s 1:4.

Znaci,Partizan i definitivno povlascen u poslednjem kolu kvalifikacija(ako stigne dotle)

ako je samo ovisilo o ovom ishodu onda da. mislim da ce mnogi ovaj novi sustav shvatiti nonsalantno (prije svega ekipe sa nasih krajeva) i mogli bi u njagorem slucaju krahirati prije nego polete.

ispadate u 3.od salzburga

standard prvak direkt u LP,anderlekt ide u 3.kolo kvala i nek se spreme za euroligu,ionako igraju ko hajduk

kopenhagen prvak