5,1 milijun razloga za kritikovanje Sandra Rosella (barca.bih)



Jučer je na klupskim stranicama madridskog Atletica objavljena vijest da će jedan od statistički najboljih golgetera 21. stoljeća, najefikasniji strijelac reprezentacije Španjolske svih vremena, Zlatna kopačka Eura 2008, četverostruki osvajač trofeja Zarra (Španjolac sa najviše golova u jednoj sezoni Primere), postati novi član ekipe sa Vicente Calderona.

Ovaj kratki uvod je sasvim dovoljan da svi oni koji su iole pratili nogomet posljednjih godina shvate da je riječ o Davidu Villi. Popularni El Guaje (mladić) je od prvog dana od dolaska u FC Barcelonu cijelog sebe podredio klubu. Prvo na što se morao naviknuti je činjenica da više nije igrao na poziciji centralnog napadača. Najtrofejniji trener Barçe ikad, Pep Guardiola, je smatrao da će ekipa više profitirati ukoliko Villa zaigra na krilnoj poziciji, dok bi Leo Messi igrao u vrhu napada. Epilog: dvostruka kruna te sezone uz niz impresivno odigranih utakmica, poput petarde Madridu (David dvostruki strijelac) ili trijumfa u finalu Lige prvaka protiv Uniteda (Villa zabio za konačnih 3-1). Zatim, morao se Villa naviknuti i na to da više nije igrač oko kojeg se sve vrti u momčadi, kao što je to ranije bio slučaj u Valenciji, pa i Zaragozi. Jasno je bilo da pored Messija, Xavija ili Inieste ne može igrati glavnu ulogu, već je prihvatio onu sporednu i tako pomogao Barceloni da učvrsti status možda i najbolje momčadi u povijesti nogometa. Nakon toga je u prosincu 2011. godine na Svjetskom klupskom prvenstvu zadobio lom noge, zbog kojeg je bio primoran otići na višemjesečnu pauzu. Međutim, Villa nije odustajao već je naporno radio kako bi se vratio na teren i pomogao Barceloni u borbrama na sva tri fronta. To je i učinio, te sa 16 golova postaje drugi strijelac Blaugrane u prošloj sezoni, što je odličan učinak s obzirom na broj odigranih minuta koji je daleko manji od recimo minuta koje su na terenu proveli Alexis (11 golova) ili Pedro (10 golova).

Ipak, u ovoj kolumni nećemo se prisjećati svega dobroga što je Villa donio Barceloni, kako na sportskom, tako i na ljudskom planu, već će biti govora o mnogim čudnim potezima koje uprava katalonskog kluba, na čelu sa Sandrom Rosellom, vuče u zadnje vrijeme. Najprije razmislimo o ovome, najsvježijem primjeru nonšalancije rukovodstva FC Barcelone. Prema službenim informacijama, David Villa će postati novi igrač Atletico Madrida koji je Barceloni za njegove usluge uplatio 2.1 milijun € (!), dodatna dva milijuna će Barci biti uplaćeno ako se El Gauje zadrži na Vicente Calderonu i u sezoni 2014/2015, a ako bi boje prošlosezonskog osvajača Kupa Španjolske branio i u sezoni nakon te, Blaugrani bi morali uplatiti još dodatnih milijun €. Riječ je o zaista odličnom poslu, ali za Atletico... Zaista je teško povjerovati kako je uprava katalonskog kluba mogla prihvatiti jednu ovakvu ponudu i mislim da ovo osobno nikad neću shvatiti. Većina simpatizera kluba sa Camp Noua je nekako i mogla prihvatiti činjenicu da će Villa napustiti ovu ekipu s obzirom na dolazak jednog od najtalentiranijih igrača današnjice, Neymara, ali činjenicu da jedan ovakav igrač odlazi za, u nogometnom pogledu, mizernih 2 milijuna €, to je nešto što se teško može razumjeti, a naročito ako uzmemo u obzir cijelu priču o politici štednje i težnje za profitom koju od svog dolaska na čelo Barcelone propagira njen predsjednik Sandro Rosell. Rosellov cilj od samoga početka "vladavine" je bio smanjiti ogromne klupske dugove, ali ne možemo se oteti dojmu da se ovdje zapravo radi o dvostrukoj igri. Neki će reći da se dugovi ipak smanjuju, ali način na koji to ova uprava Barcelone ostvaruje je blago rečeno čudan i nelogičan.

U nastavku ću navesti tek nekoliko primjera kako su ti isti dugovi mogli biti smanjeni boljom politikom prilikom prodaje igrača (vjerovatno i kupovine, ali o tome drugom prilikom), za razliku od ove kakvu prakticira Rosell i društvo.

Zlatan Ibrahimović je doveden u ljeto 2009. godine (predsjednik Barcelone bio je Joan Laporta), a ukupna vrijednost transfera iznosila je 69.5 milijuna €. Ljeto nakon toga, klub preuzima Rosell i "rješava" se prvog čovjeka kojeg je Laporta doveo. Sve bi bilo u redu da je ekonomist Sandro za njegov odlazak klupsku kasu obogatio za nekih 60-70 milijuna €, ali klub je na kraju od AC Milana dobio tek 24 mil € (tržišna vrijednost Zlatana prema Transfermarketu u trenutku odlaska iz Blaugrane je bila blizu 50 milijuna €, iako je sama vrijednost ovog Šveđanina daleko veća s obzirom na brojne ugovore sa sponzorima). 'Štedljivi' Rosell i njegovi pregovarači su tako za najboljeg napadača svijeta dobili gotovo tri puta manje od njegova stvarne vrijednosti.

Martin Caceres je još jedan igrač kojeg su doveli Laportini ljudi. Plaćen je 16.5 milijuna € i u Barcelonu stiže 2008. godine, da bi ljeto nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine, na kojem je bio jedan od najboljih obrambenih igrača na turniru (sa Urugvajom osvaja četvrto mjesto), bio prodan Sevilli za 3 milijuna uz dodatnih 1,5 milijun € kroz razne varijable. Još jedno smiješno Rosellovo poslovanje s obzirom na tadašnje kvalitete ovog Urugvajca…

Henry, Marquez, Keita, Fontas, Muniesa, Eric Abidal su samo neki od igrača koji su dovedeni u Laportino vrijeme ili su bili provotimci u Barçi B, da bi klub napustili, kada zbrojimo sve novce koje je Barcelona zaradila od njih, za manje od 4 milijuna €. Najviše od svega toga boli slučaj Erica Abidala, kojem klub nije želio ponuditi novi ugovor po isteku prošle sezone, iako je to ovaj srčani Francuz u potpunosti zaslužio, što zbog svojih igračkih kvaliteta, što zbog svega onoga što je pružio Barceloni i zbog svega onoga što znači Culesima širom svijeta.

Na kraju sezone 2011/2012 smo saznali da Pep Guardiola ne želi produžiti ugovor s klubom. Svi se dobro sjećamo Pepovih rečenica koje je mnogo puta ponovio, poput onih da će u Barceloni ostati onoliko dugo koliko ga rukovodstvo kluba uistinu želi gledati kao trenera prvog tima... Da li je Guardiola stvarno bio "umoran" kako je tvrdio po odlasku sa Camp Noua, ili je posrijedi manjak podrške od strane čelnika kluba koji ga nisu uspjeli uvjeriti da i dalje imaju potpuno povjerenje u njega i njegove trenerske sposobnosti? Također, prije par dana su Blaugranu napustili i brojni skauti, analitičari, treneri i taktičari koji su sa Pepom izgradili najbolju Barcelonu ikad. Napustili su je zbog toga što im klub nije ponudio novi ugovor, što je zaista nerazumljivo s obzirom na to da se radi o vjerovatno najvećim stručnjacima u svom poslu u Europi.

Rosell u glavi ima čudnu zamisao, a ja ću pokušati ću sumirati cijelu ovu priču. Zar nije bilo praktičnije zaraditi više novca na prodajama gore spomenutih igrača, od ovoga što je učinjeno? Klub je zbog želje za uštedom odlučio da neće produžiti ugovor brojnim igračima i članovima trenerskog osoblja koji realno nisu zaslužili da budu, slobodno ću reći, otjerani iz Barcelone. U suštini, do profita se moglo mnogo pametnije doći da su rukovoditelji ovog kluba uspjeli zaraditi više novca na prodajama nekih igrača, za razliku od njihove želje da ih prodaju za bilo kakvu cijenu, prije svega, prema mom mišljenju, zato što je riječ o igračima koje je Laporta doveo. Svima nam je poznato da Sandro nije u dobrim odnosima sa bivšim predsjednikom Barçe, Joanom Laportom i kako vrijeme odmiče sve više mi se čini da je Rosellov najveći cilj za vrijeme svog mandata u klubu uništiti sve ono što je Laporta sa svojim ljudima izgradio. To se najbolje ogleda u činjenici da se sadašnja uprava kluba suviše lako rješava nekih igrača koji su na Camp Nou stigli za vrijeme Laporte... Razumljivo je da igrači odlaze, to se uvijek dešavalo, ali da se neki članovi ekipe naprosto poklanjaju drugim ekipama (Ibra, Cacares, Villa, Abidal, pa i Guardiola te dio stručnog stožera) , to nikako nije logično.

Ono što će svakako upotpuniti cijelu negativnu sliku koju je Sandro Rosell ostavio jest svakako izgledni transfer Thiaga iz Barcelone. Možemo prihvatiti to da ovaj mladi Španjolac želi novi izazov u karijeri i klub u kojem će dobivati više prostora za igru, ali totalno je neprihvatljiva stavka u njegovom ugovoru, koju su 2011. kreirali Rosell i društvo, gdje piše da Alcantara Barcelonu može napustiti za 18 milijuna €, ukoliko u sezoni 2012/2013 ne odigra 60 % utakmica za prvi tim. Alcantara nije zaigrao u više od 60 % utakmica Barcelone, tako da otkupna klauzula spada sa 90 mil. € na 18 mil. € i smatram da ni u kojem slučaju ne možemo kriviti Tita Vilanovu za takvo nešto! Na treneru nije da vodi brigu o posebnim odredbama igračevih ugovora, već momčad treba birati kako je to i činio do sada – isključivo po vlastitom mišljenju i mišljenju asistenata. Veliku grešku su zapravo napravili Rosellovi ljudi, koji su zbog ove čudne stavke u ugovoru došli do toga da će klub vjerovatno napusiti jedan od najtalentiranijih igrača Europe.

Laporta je Rosellu ostavio najbolju Barcelonu, klub kakav svijet do tada nije vidio, a kakva će Barça biti po završetku Sandrovog mandata u ljeto 2016. ili čak 2022, s obzirom na mogućnost da ponovno bude izabran za predsjednika, ostaje nam da vidimo.