Gledajući kojom lakoćom Messi i društvo melju protivnike, čovjek
pomisli da je to savršenstvo i da se bolji nogomet ne može igrati.
Sjećam se slavne generacije Ajaxa koju je vodio Louis Van Gaal u
prvoj polovici devedesetih godina. Momčad koja je plijenila
automatizmom, fizičkom i tehničkom moći, bila je mahom sastavljena od
dvadesetogodišnjaka, ali i sjajnih 18-godišnjaka, kao moj poslije veliki
prijatelj Clarence Seedorf. Omladinska je škola Ajaxa desetljećima bila
pojam uspješnosti. Jedan je od njezinih najslavnijih izdanaka Johan
Cruijff. Nakon što je igrao za Barcu, postao je i njezin trener te su
pod njegovim utjecajem na Nou Campu utemeljili današnju strategiju
glorificirane škole (Cantera) nogometa.
Hrabra i dosljedna politika
Mnogi se pitaju što to rade u Barci, a da se drugdje ne može. I drugi
veliki klubovi imaju kampove, trenere, skaute, hotel. Prema mojem
mišljenju, stvar je u hrabrosti i dosljednosti klupske politike te
podršci društvenog okruženja. Barcelona je simbol Katalonije i tamo žele
da se jasno vidi posebnost kluba. Izgradili su kamp sa 9 igrališta, od
čega četiri s umjetnom travom. Sedam terena ima rasvjetu, a ona dva bez
reflektora pripadaju prvoj momčadi koja trenira uglavnom prijepodne.
Svi tereni imaju istu dimenziju kao Nou Camp – 105×68 metara. Svaka
od 13 mladih selekcija u rasponu od 7 do 17 godina, kao i dvije
profesionalne momčadi, igra isti sustav, 4-3-3. Od malih nogu, dakle,
igrači Barcelone uče se napadačkoj filozofiji uz osnovni moto:
dodaj-posjeduj-dodaj loptu. Barcelonina škola nogometa godišnje stoji 15
milijuna eura, što obuhvaća 50 zaposlenika od trenera, liječnika preko
psihologa, učitelja do fizioterapeuta i voditelja. Sve to imaju i drugi
europski velikani, ali posebnost Barcelone jest što su dosljedni u
provođenju strategije oslonca na domaće snage, načina igre i ponašanja.
Nedavno sam u godišnjem izvještaju kluba pročitao da je od 210
polaznika Cantere, odnosno Masije (klupski internat), čak 70%
Katalonaca. Takav pristup maksimalno podržava društveno okruženje
neovisno o rezultatima. To je važno da bi se nastavilo s hrabrom
politikom uvrštavanja talentiranih igrača u prvu momčad već sa 16, 17 i
18 godina. Barcelona nije bila uvijek uspješna kao sada jer mlade igrače
treba istrpjeti u fazi sazrijevanja, ali se držala strategije i onda
kada je dominirao Real Madrid.
Nije se dogodilo preko noći da Barcelona ima udarnih 11, od kojih je 8
igrača odgajanih u klubu od malih nogu, kao što se preko noći neće
dogoditi da ih netko prestigne. Zato najviše simpatiziram Barcelonu i
uvjeren sam da će njezina filozofija biti jača od Realove, ne samo u
iduća četiri sudara nego općenito. U kup-ogledima Real ili netko drugi
može eliminirati Barcelonu, što je Mourinho pokazao s Interom, ali
tijekom natjecanja ne vidim tko može srušiti tu dominaciju i nadasve
neodoljivu igru.
Uspješni Osijekov primjer
Igrao sam u Italiji i vidio da nema ni približno tako hrabre i
kvalitetne politike s mladima, pa se u Hrvatskoj ne treba tako negativno
očitovati prema našim omladinskim školama. Uvjeti u kojima djeluju
neusporedivo su lošiji, ali unatoč tome Hrvatska proizvodi odlične
igrače. Kad bi se mudro uložilo dovoljno novca i kvalitetnije radilo s
djecom, tada bi rezultati bili puno bolji. Unatrag nekoliko godina
Dinamo to najbolje pokazuje.
Prije nekoliko dana bio sam u Osijeku i posjetio školu nogometa koju
su vrlo kvalitetno osmislili Petar Krpan i Marko Babić. Impresionirao
me, uz vrlo pozitivnu atmosferu, njihov učinak. U samo 8 mjeseci njihove
se selekcije već ravnopravno nose s vršnjacima nedaleko poznate škole
NK Osijek. Hrvatska je nogometna budućnost u stvaranju igrača.
Sa VL kolumna D. Simica