Moj Dnevnik Eura 2012 – Dan 24.

Španija je svijet za sebe, cijela jedna zasebna fudbalska galaksija. Naše vrijeme pamtit će se po njima, po velikom kapetanu Ikeru, genijalnim majstorima Xaviju, Iniesti, po tihom stručnjaku na klupi Vincenteu Del Bosqueu. Suze u očima maestra Pirla na kraju utakmice najbolje su pokazale odnos snaga ovog velikog finala. Vjerovatno ni jedan igrač reprezentacije Italije ne bi imao mjesta na suprotnoj strani, bar je takav dojam na kraju.

Trka sa 31 okršajem završava noćašnjim velikim finalom. Španija i Italija uspješno su preskočile sve prepreke, savladale svaki izazov koji je postavljen pred njih i u ovu noć ušle s nepodjeljenim dojmom da su to dvije najbolje reprezentacije na turniru. Španija u finalu nije velika priča, njih je ovdje svako i očekivao. Italija je pak iz rasula pripremenog perioda gdje baš ništa nije išlo po planu, izrasla u najveću priču ljeta.

Nije prvi put da finalnu utakmicu igraju reprezentacije koje su već igrale u grupnoj fazi. Ta utakmica odlična je najava ovog finala. Italija je tada bila iznenađujuće dobra, stvorila par odličnih prilika, povela. Španija je loše krenula, kasnije kroz izmjene došla do bolje pozicije i izjednačenja. Na kraju mogla i pobjediti.

Obje ekipe u finale krenule su u očekivanim sastavima, bez iznenađenja. Kod Furije je to značilo da igra Fabregas kao lažna devetka. Prandelli je pak imao na raspolaganju i Abatea, koji je zauzeo mjesto na svom desnom boku.

Od samog početka ovo je bila jednosmjerna ulica. Španija je igrala utakmicu iz snova. Prvo je Fabregas pobjegao Chiellini, te pogodio Silvu u glavu za vodstvo. U smiraju poluvremna Alba je istrčao jednu genijalno Xavijevu loptu i u maniri napadača zabio za nedostižno vodstvo.

Nema tog filma naučne fantastike u kome ova Španija, koja je do ove noći primila samo jedan gol, može prokockati vodstvo od dva gola razlike. Tako je i bilo. Španije je kontrolisala igru, kombinovala kao što to može samo ona, iznosila loptu artistički virtuozno, igrala najbolju svoju utakmicu. Najbolju u finalu.

Ono što bi i prošlo pored sjajne obrane zaustavljao je veliki Iker Casillas. Španije je u nekim akcijama djelovala nestvrano dobro, nedodirljivo. Do ove utakmice sjajni Andrea Pirlo ležao je nasukan na nekom sprudu u sredini terena, dok su španski majstori oko njega pleli svoju mrežu.

Na kraju su da potop bude potpun, da dojam ne ostane rezultatski nedorečen, Torres i Mata zabili golove za ubjedljiv 4-0. Talijani su mogli samo čestitati boljem ili kao Pirlo pustiti suzu. Italija je ostala kratka za jednu utakmicu i objektivno je poražena od boljeg. Nema tu mjesta za tugu i negativne osjećaje.

Španije je ovom velikom pobjedom oborila sve rekorde i došla na istorijsko mjesto na kom do sada niko nije bio. Madridska Marca na naslovnici napisala je samo: Gracias, gracias, gracias (Hvala, hvala, hvala)! Talijanska Gazzeta je sve naslovila sa: Lacrime amare (Gorke suze).

Konačne pobjede i osvojeni naslovi s pravom zasjene sve lošije sličice koje su se mogle vidjeti u ovom španskom pohodu na naslov. Na kraju ćemo pamtiti samo ubjedljivo finale, trofej u rukama Ikera Casillasa i slavlje najboljeg tima u Evropi.