Tomo, sta bi trebalo da se desi kada odem na ovaj link? Naime, dobijem naslovnu, clicknem (u prozorcicu se pojavi poruka: "click here to activate this control") i onda - NISTA!

U cemu je "fazon"?  

 I jos jedno pitanje za nekog genijalca (po mogucstvu, "italofila") koji sigurno zna tacan odgovor:

Da li je nacionalna himna Italije u stvari "koktel" DVE razlicite himne (jedne "severnjacke" i druge "juznjacke")? Meni se ovo mota po glavi kao da mi je to neko vec jednom objasnio... ali nisam 100% siguran.

Sa cisto muzicke strane, ovo bi imalo smisla, obzirom da kada se slusa, himna zaista deluje kao da sadrzi dva dela koja se jasno razlikuju po melodiji, stilu, 'pa cak i - osnovnom tonalitetu!

Bit će to osamnaesto finale Svjetskog nogometnog prvenstva, a Europa i Južna Amerika i dalje su izjednačene po broju naslova. Točnije, sada će to opet biti jer svjetska će titula ostati u Europi budući da za nju u Berlinu igraju Italija i Francuska.

Mnogo puta je već spomenuta (možda) neobična činjenica da Južnoamerikanci ne osvajaju naslove u Europi, a Europljani u Americi, a tako će biti i ovaj put. Brazil je bio velik favorit, Argentina gotovo najozbiljniji protukandidat, ali niti jedna od ovih momčadi nije stigla ni do polufinala. Brazil je, da podsjetimo, jedino 1958. godine bio prvak u Švedskoj, a njihov je i jedini naslov osvojen na 'neutralnom terenu' u Koreji i Japanu prije četiri godine. Osim tih iznimki, Europljani su slavili u Europi, a Amerikanci u Americi.

Smatralo se da Brazil ovoga puta ima snage razbiti 'europsko prokletstvo', ali to se nije dogodilo. Na Italiju i Francusku malo tko je računao. Istina, to su velike nogometne nacije i bivši svjetski prvaci, Italija čak i trostruki, ali mislilo se - ne ovaj put. Smatralo se da je došlo vrijeme za neke druge te da je Francuska 'stara' i 'pročitana', a Italija 'tvrda' i opterećena problemima u svojoj prvoj ligi. Većina igrača talijanske reprezentacije igra u klubovima kojima se u domovini zbog namještaljki prijeti drugom ligom, što baš i nije neki uobičajeni recept za podizanje atmosfere.

Italija kao 1982. godine - frka kod kuće kao motiv za SP

Ipak, Talijani su nadvladali te probleme, a situacija je bila slična i uoči SP-a 1982, kada se Paolo Rossi tek vratio na teren nakon afere koja je imala isti uzrok kao i sadašnja - namještanje rezultata. Italija je u Španjolskoj osvojila naslov svjetskog prvaka, a Rossi je bio najbolji strijelac SP-a! Izgleda da takve ružne situacije Talijanima služe kao dodatan motiv.

Naravno, imaju oni i drugih aduta. Obrana je njihovo najjače oružje, premda im se ne može osporiti da ovoga puta igraju mnogo ofenzivnije nego ranije. Ponekad (ali ne uvijek!) zaigraju čak i s dva napadača, a uz njih i s ofenzivnim vezistom. To je, za Talijane, prava nogometna revolucija! Ali usprkos tome što zaista igraju napadački i bez obzira na to koliko napadača Marcello Lippi formalno stavio u igru, njihova je obrana praktički nesavladiva. Alessandro Nesta ozlijeđen je još od treće utakmice protiv Češke, propustit će i finale, ali to se gotovo i ne osjeti. I njegova zamjena Marco Materazzi propustio je jednu utakmicu zbog suspenzije, pa se ni to nije osjetilo. Sustav igre i ozbiljnost njihovih zamjena učinili su svoje te je talijanska obrana i dalje ostala čvrsta.

Svaka se reprezentacija koja je došla do finala SP-a u pojedinim utakmicama provlačila, dosad nije bilo nijedne koja bi apsolutno dominirala, a Italija se provukla protiv Amerikanaca (1:1) i, naravno, protiv Australije, kada je u osmini finala pobijedila 1:0 nakon kaznenog udarca zbog nepostojećeg prekršaja na Fabiju Grossu, i to u zadnjim minutama susreta. No usprkos tome ne može se reći da je u finalu nezasluženo, jer je i u tim 'spornim' utakmicama bila bolja, a u preostalima - pogotovo!