Pasivni ofsajd
Gorčin Stojanović | 11.11.2007
Mala bruka

Pre
izvesnog vremena, onda kada se otvorila mogućnost da se srpski prvak
bar privremeno useli u evropski zajednički stan, pomislio sam, pa,
dakle, i napisao da Zvezda u Evropi može biti ili sjajna ili se
obrukati. Mislio sam, tada, na neobičnu odluku da jedan pomoćnik
trenera ostane, uprkos neukusnoj potrazi za kakvim bilo strancem - jer
oni su, kao, spas - na čelu tima koji ima ambicije, a da se, potom, na
trenersko mesto pozove jedan ne osobito značajan trener nevelikih
dometa. Kosanović tome nije ništa kriv: onako kako on vidi fudbal,
činilo mi se, može se ili sjajno uspeti ili sjajno propasti. Učinilo mi
se, dalje, da je, sagledavši realne mogućnosti jednog tima, svoju
ideologiju igre, svoj "blokovski sistem" uspeo prilagoditi zatečenom
stanju.
Sve sam pogrešio.
Zvezda se u Evropi nije provela ni sjajno, ni užasno. Više je zgasnula
kao puvanjak, usled opšte erozije vrednosti u tom preduzeću koje se
nikad nije oporavilo od jedne, u dobroj meri na srećnim okolnostima
zasnovane, velike titule. Zvezda već godinama uspešno rasteruje sve one
koji bi joj mogli doneti neophodni preokret u načinu mišljenja - nije
slučajno, svojevremeno, Muslin, kao najbolji i najuspešniji trener u
poslednjih petnaest godina, tražio mesto tim-menadžera. Nije, dakle,
neobično što jedan trener ima potrebu da ne bude lutka na koncu čije
strune vuku nedovoljno obučeni lutkari-animatori. Kao i u Partizanu,
kao i, uostalom, u svakom fudbalskom timu zemlje u tranziciji, nevolje
dolaze iz kancelarija, a radost sa terena.
Zvezdina igra protiv Bajerna nije bila dobra. Medijski mehanizmi kojima
to preduzeće raspolaže, međutim, ubedili su zainteresovane kako je
nedostajalo tek malo sreće. Nije tačno: Zvezdina je igra bila manje
loša zahvaljujući, pre svega, slabosti protivnika. Ali, sama njena
postavka, brojne greške koje su napravili vodeći igrači i sam trener,
ne odaju tim koji ima svoju filozofiju. Partizanov problem, godinama,
pre nego što su po kancelarijama poludeli i upropastili vlastito
postignuće, bio je upravo suprotan: tamo su tvrdoglavo insistirali na
uvek-istom sistemu igre, na lepoti i časti, što jeste dovodilo do
časnih, ali ne manje bolnih i uvek prevelikih poraza. Zvezda je svoje
sisteme igre podređivala trenerskim vizijama, ali nije dovodila ni
velike stručnjake, ni harizmatične ličnosti, niti je, pak, investirala
nešto vremena i novca u stvaranje trenera i tima. Kao i drugi naši
klubovi, igra(lo) se od utakmice do utakmice, od prvenstva do
prvenstva, a u Zvezdinom slučaju - od derbija do derbija. Najveći
uspeh, tako, ostaje visokopozitivna serija u susretu s jedinim važnim
protivnikom.
To je, takođe, deo problema: pozivajući se, neumereno i neukusno, na
bolju prošlost, Zvezdina se slava svela na zlurado ukazivanje na
činjenicu da je u finalu onog takmičenja u kome su, jednom, igrale i
komšije, prošla bolje. Pred svaki od brojnih izgubljenih mečeva u
evropskim takmičenjima, bombastične izjave i visokopostavljeni ciljevi,
pozivanje na tradiciju, prošlost, veličinu stvarale su nemoguću i
netačnu sliku o sopstvenoj vrednosti. U tom i takvom okruženju, u
stalno ponovljenoj laži o veličanstvenim navijačkim podvizima, teško je
ne poverovati u sopstvenu veličinu, teško je ne pothranjivati jednom
stečeni kompleks više vrednosti. Serije neuspeha, uvek i samo zbog
sopstvenih slabosti, nisu izvor novih saznanja. Nesrećni Kosanović,
recimo, na pitanje kako je bilo preuzeti klub posle jednog, za sve osim
samih protagonista i njihovih simpatizera, očekivanog neuspeha, ne
trepnuvši je - ili tek jednom dramatično sklopivši kapke, pre velikih
reči - izjavio kako je to jako teško jer, reče čovek, "Zvezda je
Srbija". Ne znam kako se u tom času osećao kohabitantski dvojac, ali
sam trener preuzeo je na sebe preteško breme: čuj, Zvezda je Srbija?! A
šta je, keve ti, Napredak? Zimbabve? I, uostalom, pobedi najpre
najslabiji tim prvenstva, lako ćemo za velike državne stvari.
Hoću reći ovo: nedovoljna svest o sopstvenoj slabosti proizvodi maniju
veličine. Manija veličine, izgleda, ne leči se očiglednim propastima.
Poraz, tako, ne biva katarzom, nema prekida zlodejnog kruga, sve ostaje
na nivou male bruke. Mala bruka, to je gore od velike.
I kao što se posle Bajerna nije govorilo o lošim stvarima, tako je sada, posle Arisa, najvažnija stvar kako su prošli navijači.
Kao da su oni igrali tu utakmicu.
Stvar je, međutim, sasvim prosta. U Grčku se otišlo po bod, sasvim
zaboravivši da je Bajević bolje upoznat sa Zvezdinim timom nego sa
sopstvenim, da je reč o klubu koji osim ambicija ima i nešto novca, da,
na kraju, tamo ima nekoliko igrača sa kojima se, naprosto, nije šaliti.
Igrati bunker bez nekog izuzetnog pojedinca koji može sam istrčati
posle iole upotrebljivog pasa, osloboditi se jednog ili dvojice
protivnika u brzom i efikasnom driblingu i onda poentirati ili, ukoliko
ga je neko bar upola kongenijalan sledio, tačno proigrati - naprosto je
iluzija. Savremeni bunker, a to je goreopisana delatnost, traži
najmanje dvojicu vanserijskih, nekonfekcijskih igrača. Pa i tada je
upitno koliki su dometi tima svedenog na jednu ili dve dimenzije. To
je, kao što se uverio svojevremeno, Muslin sa Bunjevčevićem i Drulićem,
ili nešto kasnije sa Žigićem i Pantelićem, dovoljno za domaću ligu, i,
eventualno, derbi, osobito ukoliko je Partizan u problemima. Ništa
dalje.
I tako dalje: Zvezda se malo obrukala. Tačno toliko malo da okruni još
listić pozlate sa velike prošlosti. Sporno je samo to koliko je još
uopšte ostalo.