Primer Barkosa ("Varkosa") je vrlo poučan - naravno, ako smo uopšte voljni da bilo šta naučimo iz takvih iskustava. Strancima, u principu, uvek treba više vremena da se adaptiraju na mesarsku Tole ligu i na igranje po kojekakvim livadama i ledinama. Drugim rečima, strance treba is-pra-ti-ti. Ne svakog, naravno, ali ako je neko došao u Beograd sa već solidnom reputacijom i impresivnim učinkom - posveti mu posebnu pažnju, radi sa njim individuano, ekstra treninzi, učitavanje, uklapanje... Nažalost, naši stručnjaci tipa Alkosan & Co. nisu imali ni strpljenja ni znanja za takav rad pa se tako i moglo dogoditi da kroz Zvezdu prodju jedan Barkos, Molina (nikad ga neću prežaliti) i Kleo! Kao, "nisu imali kvalitet za nas". A, kao, Guma je imao? Ili Blažić? Ili ... jaaaooooooj!
Sva sreća pa nam je došao Robi. Čovek bez dlake na jeziku, iznad svega konkretan i jasan. Ne filozofira, ništa ne uvija pred novinarima, ne poseže za frazetinama i ofucanim floskulama ("naša ekipa će dati sve od sebe", "mislim da će pobediti bolji tim", "sudija nije imao ujednačen kriterij", "izgoreli smo u prevelikoj želji") - dakle, ono što misli to i kaže. Odavno u Srbiji nije radio takav trener - sa vizijom, ali i potpuno otvoren i spontan. Daće Bog da ostane kod nas još par godina. . . Ipak je on naša legenda. Prvo igračka, a dokazaće da je i trenerska!