Naša ekipa od početka ove takmičarske sezone (još od utakmice u Mostaru, pa sve do meča na Banovom Brdu proteklog vikenda) funkcioniše besprekorno. Srce je napokon puno i prepuno, svakom onome ko voli Partizan. Imamo puno razloga da budemo zadovoljni. Ali, postoji i ona narodna koja kaže „u dobru se ne ponesi“...
Jako puno „turbulencija“ je prošlo kroz Humsku u protekle 2 godine. Onog tako tužnog i tako nesrećnog avgustovskog dana 2005. kada su „Bogovi bili protiv nas“ i kada je „mečka zakucala na naša vrata“ a naš Partizan nije uspeo da se po drugi put plasira u Ligu šampiona – tada je sve krenulo nizbrdo po Partizan. Usledile su 2 godine pune patnji, za sve one koji na bilo koji način imaju veze sa Partizanom ili ga jednostavno „samo“ vole do neba. Usledile su 2 godine u kojima nismo uzeli nijedan domaći trofej, u kojima je bilo puno neočekivanih poraza na terenu i u kojima su se i u samom domu Partizana u Humskoj dešavale jako turbulentne stvari koje nikoga ko voli naš klub nisu mogle ostaviti mirnim i spokojnim.
A onda je krenuo pripremni period za ovu sezonu 2007/08. Sve je počelo tiho, gotovo neprimetno – i lagana konsolidacija kluba (koja je još uvek u toku i koja će, nadamo se, biti jako brzo dovedena do kraja), i formiranje tima za ovu sezonu (to je već obavljeno u potpunosti i to jako uspešno!), i prvi treninzi u Zemunu pa potom i u Holandiji, i prve trening-utakmice...Prvi optimistički tonovi su polako počeli da provejavaju u komentarima onih koji rade za Partizan ili onih koji „samo“ vole Partizan. Počeli smo „mečku da iseljavamo iz naše kuće“ a na prvom takmičarskom nastupu u sezoni (na utakmici kvalifikacija za Kup UEFA u Mostaru) smo po prvi put demonstrirali silu i moć ovog našeg današnjeg tima...
A onda se desio „post festum slučaja Mostar“, došlo je do naše konačne administrativne diskvalifikacije iz Kupa UEFA (i to što je najgore - nakon ponovne demonstracije naše fudbalske moći, ovaj put u revanšu protiv „sirotih“ Mostaraca) i, evo priznajem i sam, i ja koji sam „bolestan“ optimista kad god je Partizan u pitanju – čak i mene lično je uhvatila neka čudna apatija nakon svega. Pomislih tad u sebi: „Joj Bože, šta smo ti toliko zgrešili, pa zašto sve ovo baš sad kad „isplivavamo“, kad smo na najboljem putu da se na velika vrata vratimo i na evropsku, i na domaću scenu...?“
U takvoj nekoj čudnoj atmosferi je došao start prvenstva u Novom Sadu, jako teška utakmica i jako težak protivnik, pogotovu kad je u pitanju 1. kolo šampionata! Naša „standardna ekipa“ (to je naše društvo koje praktično u istom sastavu uvek ide na Partizanove utakmice na strani) je svoja mesta na stadionu „Karađorđe“ u Novom Sadu zauzela taman toliko dovoljno rano da na miru posmatra zagrevanje fudbalera Partizana. Evo vam jedan savet, svima koji ovo čitate i koji volite Partizan: Ako ikada poželite da pre početka neke Partizanove utakmice možda već unapred dobijete neke prve „signale“ (nadajući se da će oni biti pozitivni po pitanju ishoda te utakmice) – dođite na stadion na vreme i posmatrajte zagrevanje naših igrača! Ako pažljivo pratite to zagrevanje (i pritom imate u sebi makar najmanju „žičicu“ za fudbal) - možete mnogo toga videti, ali i predvideti! Verujte mi na reč! Tako smo mi lepo i na miru posmatrali zagrevanje našeg tima u Novom Sadu...I šta smo videli? Videli smo POBEDU! Ja sam lično „video“ čak i ubedljivu pobedu! Do nje istina nije došlo u rezultatskom smislu, bilo je samo 1:0 ali...Partizan je tu utakmicu trebalo „mirne duše“ da dobije minimum sa 4-5 golova razlike.
Proteklog vikenda na Banovom Brdu – ista priča. Opet smo zauzeli svoja mesta na vreme, opet smo ispratili kompletno zagrevanje igrača u crno-belim...pardon, ovaj put igrača u bordo-plavim dresovima Partizana. I opet smo videli POBEDU! Ja sam pritom ponovo „video“ ubedljivu pobedu ali se ovaj put nisam usudio to i da izgovorim. Fudbal je tako čudna igra. A znate li zašto? U Novom Sadu smo generalno igrali bolje nego na Banovom Brdu (iako je Vojvodina jači rival od Čukaričkog, mada...nije Čukarički uopšte naivan tim, potpuno se slažem sa Đukom da će mnogi kod njih „naleteti na minu“...to je ekipa koja se vrlo dobro brani i protiv nas su jednostavno bili „zbrzani“ jer smo im za 3 minuta dali 2 gola i totalno im poremetili sve planove i koncepcije!), ali smo sad na Banovom Brdu slavili rezultatski mnogo ubedljivije. Nelogično ali...tako je to u fudbalu. Pred kraj utakmice na Banovom Brdu, u poslednjim minutima, drhtali su (kad je Partizan u pitanju) samo još oni „bolesnici“ poput mene koji su znali da treba da postignemo još jedan gol kako bi već posle 2. kola zauzeli sam vrh tabele. I dade ga Lazetić onda kad sam već izgubio nadu da ćemo ga dati! Joj, kako sam samo skočio od silne radosti...Verovatno me je puno njih „belo gledalo“, iako sam bio okružen isključivo onima koji vole Partizan...
MNOGO, JAKO MNOGO nam znači taj Lazetićev gol i to naše izbijanje na 1. mesto na tabeli! To je iz psiholoških razloga jako bitno za ovaj naš današnji tim! Punih godinu dana nismo bili prvi na tabeli, maltene zaboravismo kako to izgleda...Sada samo NA SVOM MESTU, napokon...
U povratku sa Banovog Brda u Humsku, utrkivali smo se u kolima ko će šta „pametnije izjaviti za BBC“. Svako naše ushićenje je počinjalo i završavalo sa „fudbalskim čarobnjakom“ koji se zove Moreira. Imamo sreću da taj virtouz igra baš u Partizanu. Bog ga pozlatio – i njega, i onoga (one) koji ga dovede (dovedoše) kod nas! Naravno, puno je i Jovetića bilo „u našim ustima“ (jer je dečko baš bio raspoložen, kretao se neverovatno dobro, imao je par genijalnih poteza), i „malog“ Mitrovića koji je odigrao kao “mator“ i koji je odlično zamenio Žuku, i Lamina Diare koji se istina ispromašivao ovaj put ali - momak se sjajno kreće, otvara, nudi, proigrava, jednostavno „zna znanje“..., a pohvala je bilo i na račun defanzivnog „rada“ naših štopera Mihajlova i Rnića (mada sam ja „zakerao“ Rni na previše pogrešno odigranih pasova u momentima kad je imao loptu u svojim nogama, dok me je moderator ovog sajta „ispravljao“ tvrdeći da je od toga mnogo bitnije to što je Rna u defanzivi, u skoku i u duelu, bio praktično bez greške, baš kao i u Novom Sadu...OK, neka bude tako kako stariji kaže...), kao i na račun ofanzivnog „rada“ naših bočnih igrača (kapitena Tonija i „malog“ Obradovića). Naravno, ne treba zaboraviti ni Darka Božovića jer je praktično opet bio malte ne bez posla, ali je opet u par navrata morao pokazati maksimalnu budnost i koncentraciju i opet je bio pravi!
I onda je neko u kolima, maltene na samom ulasku na parking ispred „staklenog valjka“ u Humskoj, rekao jednu mnogo mudru izreku satkanu u sledećih par rečenica
„Ovo naše prvenstvo je bre najteže prvenstvo na svetu! Ti bre u Španiji, Italiji, Nemačkoj ili Engleskoj možeš da imaš i 6-7 poraza u sezoni, još isto toliko remija i opet možeš „ladno“ da budeš prvak! A u ovoj našoj Srbiji moraš UVEK, U SVAKOJ UTAKMICI, da budeš „budan“ jer ti i jedan remi (ili jedan poraz) može značiti oproštaj od titule!“
Kako je ovo samo istinito...
Ako ovaj tekst budu čitali igrači koji danas nose naš dres (a hoće, nekolicina njih to redovno čini, to znam 100%!), neka zato znaju sledeće:
Momci, morate ovako skoncentrisano i sa punom snagom nastaviti i dalje, u svakoj utakmici, do poslednjeg 33. kola prvenstva! Lepo je biti na vrhu tabele već posle 2. kola ali – tu moramo biti i posle 33. kola, to je najbitnije! Svaka vam čast na svemu što ste do sada prikazali u ovoj sezoni, zaista „kapa dole“ i na znanju, i na veštini, i na prikazanoj borbi za boje i interese Partizana ali...SAMO SE SAD NEMOJTE USPAVATI! Ne dozvolite da vas hvalospevi po novinama (a ima ih „na tone“, s pravom!) ponesu, da pomislite da ste završili posao...Dug je još put do cilja, ništa još nismo osvojili, nismo još ni blizu našeg cilja koji se zove TITULA (neko će dodati „I KUP!“, dodajem i ja to, mada se zna koji je trofej najbitniji i šta on donosi!), a svaka naredna pobeda u prvenstvu će nas voditi bliže tom cilju. Igrajte i dalje, svakog vikenda, SAMO I JEDINO NA POBEDU jer...reče s pravom onaj „mudrac od malopre“ – u ovom srpskom prvenstvu čak i 1 remi može biti koban!
U nadi da ćete ostati „budni“ sve vreme (i narednog vikenda na našoj prvenstvenoj premijeri u Humskoj protiv Banata, i potom na vetrovitoj ali i „vrućoj“ Karaburmi, i posle kad nam Kruševljani stignu u goste, i potom kad odemo na noge takođe novajliji u društvu najboljih, Mladosti iz Lučana...), da nećete NIKOME I NIČEMU dozvoliti da vam poremeti vašu maksimalnu koncentraciju koja se svakog vikenda pretače u isto takvu maksimalnu i „nezajažljivu“ želju za pobedom i nova 3 boda – hvala vam unapred u ime svih onih čije srce kuca za Partizan i za naše crno-bele boje!
HOĆEMO TITULU I SAMO ZA NJU ŽIVIMO! |