Marija Jurić Zagorka

Roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek. Nakon sklapanja braka sa suprugom odlazi u Mađarsku. Dogovoreni brak završio je tako što je Marija pretpjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a potom u Zagreb. U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora na mjestu referenta za mađarsku-hrvatsku politiku. Dobiva vlastitu sobu, ali samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer tada je bilo gotovo nezamislivo da u novinama piše žena. Također mogla je pisati što je htjela, ali to nije smjela potpisati svojim imenom. Takvo omalovažanje žestilo je Zagorku i ona će se kroz cijeli život boriti protiv takvih predrasuda. Za vrijeme rada u Obzoru izvješavala je o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprostavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. Kada su dvojica čelnik ljudi Obzora završila u zatvoru (1896.) sama je uređivala novine pri tome pokazavši zadivljujuću inteligenciju i energiju. Iste godine (1896.) sindikalno organizira tipografske radnice u udrugu Kolo radnih žena. Šest godina kasnije (1903.) predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Pored politike u svom će novinarskom radu pisati polemičke tekstove u kojima će se zalagati za ravnopravnost spolova (polemika s Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove će objavljivati pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim 'Zagorka' izabrati će zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala. Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane. Zbog toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim ahrvima istražuje građu na temelju koje piše svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke 'grička vila' (nakon objave Gričke vještice) i 'kraljica Hrvata' (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski tako je, primjerice, njezina djela nazvao "šund literaturom za kravarice". Istovremeno njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

Svoj prvi roman Roblje objavila je 1899. u listu Obzor kao podlistak, a prvi puta se u književnosti javlja 1886. crticom Pod sljemenom koji se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja.

Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. - 1938.) i Hrvaticu (1938. - 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književinica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na kazališnim prilagodbama svojih i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Ostavši naprasno bez sredstava za život pokušava samoubojstvo. Kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u odmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja pedesetih godina 20. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji je proglašavaju "luđakinjom" i "muškobanjastom babom". Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Najpoznatija djela:
Evica Gupčeva
Grička vještica (ciklus od 7 romana)
Gordana
Jadranka
Kći Lotrščaka
Kraljica Hrvata
Kneginja iz Petrinjske ulice
Mala revolucionarka
Nevina u ludnici
Plameni inkvizitori
Roblje
Vitez slavonske ravni