Georg Koch je se za boravka od samo pola godine u Dinamu upisao modrom tintom odnosno sjajnim paradama i obranama u povijesne knjige kluba i tako svoju ekipu drzao na zivotu na europskoj sceni. Pocelo je to vec tamo ljetos protiv Hazara, nakon sramotne dobrodoslice Turine i Loncarica, a privremeni kraj je dosao sinoc protiv Rennesa.
Izvrstan vratar koji nikad nije branio za neke guzonje, uvijek je branio za klubove koji imaj onaj stih "radnicke klase", prasine, blata, muke, truda, krvi i znoja. Igrao je za svoj omiljeni (kultni njemacki) klub Fortuna Düsseldorf, prije Dinama za "zebre" MSV Duisburga i mnoge druge manje sredine. No uvijek je bio na visini svog zadatka, stalno profesionalan. Ulog mu je u svakoj utakmici maksimalan, bez ozbira radilo se o velikoj europskoj utakmici ili kup utakmici protiv nekog amatera. Koch je svih ovih godina ostao vjeran svom kredu, svom uvjerenju. Nema dlake na jeziku, a obicno progovori kad je potrebno. Stoga tko s njim ne moze, ne moze podnijeti nuznu kritiku. Koch nije neki fancy schmenzy igrac koji se brine za svoju frizuru, sto nosi, koje suncanice treba i tako dalje. Njegova maksima je rad, rad i rad. A kao takav zeli vidjeti plodove svog rada i truda. Stoga je razumljivo kad kaze da nije zadovoljan s ovim sto je Dinamo napravio u ovoj polusezoni, posebno aludirajuci na ucinak u Europi. Da nije bilo Kocha Dinamo mozda ne bi vidio ni predgradje Ljubljane (Domzale) u ovoj sezoni.
Koch je pristasa vratara "radne klase", koji se muci i trudi cijelo vrijeme i isto ocekuje od svojih suigraca u ekipi. Nazalost ni nakon pola godine neki golobradi igraci u ekipi Dinama ne shvacaju koje je iskustvo taj igrac skupio za vrijeme svih ovih godina, da je fantastican vratar ne treba posebno ponavljati. Ne samo da ima dobre savjete u vezi s ekipom, igrom, taktikom vec moze na puno toga ukazati gdje Dinamo ne funkcionira kako treba, jer zato ima oko, iskustvo i sigurno dovoljno rjesenja. No ako nitko ne slusa, dzabe od truda.
Georg Koch je sretni slucaj za Dinamo od prvog dana kad je dosao. Svaka cast Mamicima na dovodjenju ovog velikog igraca, koji je Dinamo i navijace odmah prihvatio objerucke kao svoju (prirodnu) sredinu i tako se ponasa na i van travnjaka. Kamo li srece da ga uspiju sacuvati u klubu i nakon isteka karijere za neke 2 do 3 godine. Jedan od najvecih i najboljih transfera koje je Dinamo obavio (ulazni/izlazni).
[uredio Mickey - 21. prosinca 2007. u 17:45]