Sinoć sam napisao kako je gubljenje vremena izvlačenje nekih nelogičnosti iz trenutne koncepcije Dinama, opet, vrag mi ne da mira... Problematični momenti, stvari za diskusiju.

1. Koncepcija veznog reda, sredina sa Sammirom i tri "teža" igrača (Leko, Badelj, Alispahić). Sad ne treba ići u diskusiju koliko su ova trojica teški, brzi-spori, pokretni-nepokretni. Činjenica je da oni ne pridonose ubrzanju ritma, već naprotiv sporije se oslobađaju lopte, svako carini sam za sebe. Sammir kojem je to opis posla je najmobilniji, a to nije dobro. Dinamo ovako ima statičan vezni red koji prema naprijed obično odigrava dvije sekunde presporo, a prema nazad uvjek fale dva koraka. Jučerašnja utakmica je pokazala da je teško ispratiti organiziranu ekipu, koja ima plan igre, jer jedna promjena strane, obično dovede do toga da na Dinamovog beka jure bar dva ofanzivca protivnika. Ovakav vezni red bi mogao igrati prije 30 godina, danas teško.

2. Napadačka kombinacija Bećiraj - Krstanović je u najmanju ruku zanimljiva. I jedan i drugi su klasični centarfori, devetke, te ih forsiranje kao dvojca u prvih 11 dovodi u situaciju da jedan od njih treba biti ono što nije, drugi napadač, da dolazi iz drugog plana, sa krila. Tako jedan od njih pati, a ni drugi, koji igra "svoju" poziciju, ne može onda dobiti podršku koju bi trebao imati. Jednostavno, gdje danas možete vidjeti ekipu sa takvim napadačkim dvojcem? Ko da Češka od prije šest sedam godina igra sa Lokvencom i Kollerom u napadu. Problematično.

3. Kad uz sve rečeno pod 1. i 2. dodate da na lijevom beku imate igrača kao što je Ibanez, koji je defanzivno problematičniji od Pranjića, dođete u situaciju da ste sigurni da će protiv boljih protivnika problemi dolaziti u redovima, a marširat će po lijevoj strani. Tu onda neće biti spasa.