Ne samo to, nego igrača iz jačeg kluba od sebe (čitaj negdje sa zapada) Dinamo ni ne može dovesti, osim ako je njima škart. A ako netko pušta afirmiranog igrača besplatno onda znaš da tu nema neke sreće. Moraš ga platiti i 500 i više tisuća eura jer zašto bi inače došao igrati u Hrvatsku, teško ga je preprodati, jedino nekog od 30 godina kao Tonel i sl. da ti donese malo iskustva klincima. Tako da Dinamo nema što nego se okrenuti slabijim klubovima i talentima..

Haha kada bi se svi vodili tom notom, nitko ne bi kupovao Dinamove top igrače poput Modrića, Ćorluke, Eduarda, Vukojevića, Lovrena itd. itd.

`80-te...

Prvi put su me odveli na tekmu kad sam imao 4 godine.
Kad sada razmišljam o tome, ne mogu uopće dokučiti zašto... jer me nogomet, jednostavno, nikada nije zanimao. Sjećam se tribine Istok, Dinama koji je punio mrežu Zagreba (mislim da je završilo 7:1), ali meni su najzanimljiviji bili ljudi koji su jeli koštice. Koštice do tada nikad nisam okusio.
Nije mi jasno zašto nisam zamolio da mi kupe koštice jer bi tako bar imao neku zanimaciju.
I danas me je malo sram priznati da sam, uočivši papirnati tuljac između dva reda tribina... koji je očito nekome ispao, posegnuo za njim dok je ostatak tribine napeto gledao utakmicu. Ostalo je u njemu nešto koštica pa sam, poskrivećki, da me mama ne vidi, stavio jednu u usta...
I toga sam dana zavolio koštice.

No, to će se pokazati važnim čimbenikom za prodavače koštica na stadionu tek nekoliko godina kasnije kada sam postao redoviti posjetitelj maksimirskih tribina.
Ali....kada sam zavolio Dinamo?

E, to je već teško točno odrediti.
Ali srećom, ljudski rod je odlučio mjeriti vrijeme, stavljati ga u okvire milenija, stoljeća, desetljeća.... pa je tako pomogao i meni da izračunam kako je moj prvi susret sa Maksimirom upao negdje u sam početak osme dekade dvadesetog stoljeća.

Dakle, osamdesete...

I nakon te posjete Maksimiru često su me zvali pred televizor kada je Dinamo igrao,no i dalje nisam pokazivao osobiti interes.
Ne pamtim da mi je u životu često bilo dosadno, ali ta utakmica mi se toliko urezala u pamćenje kao primjer izgubljenog vremena,da nisam vidio baš nikakav smisao u tome da isto ponovim pred TV ekranom.
Jedino mi je bilo dosadnije kad je te iste godine umro Tito pa na televiziji nije bilo ničega osim nekih ozbiljnih ljudi, i kadrova povorki koje koračaju ulicama gradova,a crtića nigdje. Ni za lijek.I tako danima.

Ni 1982. nisam bio svjestan da se u Zagrebu događa nešto veliko nakon pune 24 godine čekanja. Nisam imao pojma tko je Ćiro Blažević, Zeko, Mlinka, Cerin, Štef iako sam dobio dječji dres koji je stajao u ormaru, a na kojem je pisalo Dinamo Prvak Jugoslavije 1982.
Te godine sam krenuo u školu i htio-ne htio počeo naganjati loptu. I to loše.
No čini se da je to bio početak...

Spletom okolnosti upoznao sam Ćiru, Mlinku... dobio značku, privjesak i knjigu Dinamovo proljeće....., a već sljedeće ljeto, prije odlaska u Split, inzistirao sam na tome da mi se na leđa zašije broj 10 i dres ponese na more.
Iako su me uvjeravali da u Splitu nije običaj paradirati u Dinamovom dresu, objasnio sam im kako sigurno nitko neće raditi probleme djetetu od 7 godina .
I bio sam u pravu.Čudno su me gledali, ali moj šarm je bio jači od uvijek prisutnih tenzija na relaciji sjever-jug.

Tada sam već bio svjestan da je Dinamo u krizi... da je Ćiro otišao... da je Dinamo završio kao 12. u ligi, a s druge strane, otkrio sam radio kao medij. I kombinirane prijenose utakmica!

I jednostavno je počelo... kao grč u želucu na dan kada Dinamo igra. Tada sam već znao i tko je tih godina došao u Dinamo. I Predrag Jurić....pa Vasil Ringov... pa Srećko Katanec....

Sa 8 ili 9 godina otkrio sam Sportske novosti i bez njih pod rukom više nije mogao započeti dan.
Počeo sam zapisivati rezultate,strijelce,broj gledatelja,a nedjelje pamtim po mirisu čiste posteljine,pisanju zadaća,nedjeljnom poslijepodnevu na TV i radijskim prijenosima utakmica. Hodao sam ukrug,grizao nokte čekajući na javljanje iz Titograda,Niša,Skopja,Tuzle,Nikšića...

Nije bilo dobro onda kada je škola bila ujutro, Sportski pregled kasno navečer, a golove se jednostavno moralo vidjeti.

Još gore je bilo na moru gdje se za noćno izdanje SN moralo čekati u redu rano ujutro kada bi trajekt dopremio par primjeraka svake dnevne novine u kojima ionako nije bilo najsvježijih vijesti.

Najgore je bilo kad je Dinamo gubio, a 80-ih to nije bila rijetkost. Tada se činilo da ništa nema smisla. Plakalo se u wc-u.
Buđenje u ponedjeljak bila bi čista noćna mora.
Novine ne bih kupio ni u ponedjeljak niti u utorak kad bi izlazio još jedan osvrt na cijelo kolo sa svim statističkim podacima.
Jednostavno,bilo mi je preteško sve to čitati... ali već od srijede bi krenulo sve ispočetka...

1986. sam redovito krenuo na utakmice i tada me upoznaju i gore navedeni prodavači koštica.

Prva utakmica i odmah Zvezda. Golobradi Zvone Boban sa kapetanskom trakom oko ruke, samo je ublažio poraz od 1:2.
Za Zvezdu su zabili Cvetković i Musemić, a ja sam spoznao koliko jače peče poraz od Zvezde ili Partizana nego bilo koji drugi. Osobito uživo.

Ali istovremeno sam se i zaljubio u taj stadion. Nisam više propuštao niti jednu utakmicu na Maksimiru. Znao sam doći na utakmicu i 2 sata prije početka kako bi samo sjedio i u miru uživao u tome što je nedjelja i što sam opet tamo gdje najviše volim biti.

Srce bi mi počelo jače lupati već nekoliko tramvajskih stanica prije stadiona,a dok bi se uspinjao stepenicama na tribinu htjelo bi mi svaki put eksplodirati od sreće.
Sa košticama ili kestenjem u džepu upijao bi sve oko sebe,cupkajući nogama i iščekujući istrčavanje igrača na zagrijavanje pola sata prije početka utakmice.

Prvo gostujući igrači uz zaglušujući zvižduk, a onda Dinamo uz oduševljeni pljesak gomile i "Nebo se plavi " sa razglasa. Najvažnije je bilo čuti tu pjesmu i na kraju utakmice jer su je puštali samo kad bi Dinamo pobijedio....

Dok su preuređivali stadion za Univerzijadu, nekoliko sam puta odlazio do tamo s drugog kraja grada, samo kako bi vidio što je novo napravljeno.

I bio sam ponosan što je stadion još ljepši, bio sam ponosan na najbolji travnjak u ovom dijelu Europe i nisam mogao dočekati novu sezonu brojeći dane od zadnjeg odlaska na stadion.

Ljetne mjesece su uvijek ispunjavale dvije ključne stvari.

Prijateljske utakmice i prijelazni rok.

Pobjede i porazi u prijateljskim utakmicama proživljavali su se jednako emotivno kao i rezultati u prvenstvu, Europi ili Kupu.
U to vrijeme kada su novine bile jedini i glavni izvor informacija,najnapetije je bilo prijeći tih stotinjak metara od stana do kioska razbijajući glavu kako je Dinamo odigrao treću utakmicu na turneji po Francuskoj protiv St.Etienne-a...

Zimi se iščekivalo rezultate sa malonogometnih turnira po Njemačkoj kao da se radi o finalu Kupa Prvaka, a kada je Dinamo,krajem 80-ih u prijateljskoj utakmici u direktnom TV prijenosu sa San Sira dobio Milan sa Van Bastenom,Gullitom i Rijaakardom (kojeg je moj frend i izgovarao Rijakard), mislio sam da sam na vrhu svijeta..

Prijelazni rok je bio posebna umobolnica. Prije spavanja molio sam se Bogu da se Škoro u zadnji čas ne predomisli....a sjećam se da sam i obećavao da ću biti najbolji na svijetu, samo neka Osijek pristane na milijun maraka za Šukera...

Molio sam se Bogu i da Mlinka ne ode u Auxerre. Ali otišao je, a ja sam dobio Pumin rezervni(bijeli) dres sa brojem deset, potpisom i reklamom Viko.

U njemu sam išao na utakmice i redovito odbijao ponude da ga prodam i
na njemu nešto i zaradim.

I dok pišem,sjećanja i dalje naviru, a još sam u osamdesetima.

Osamdesete su i osnivanje Boysa. I ekipa iz razreda koja se smijala meni, Dinamu i mojim SN pod rukom, a ubrzo su kupili i okrenuli spitke, počeli pušiti, žicati lovu za tekme i pričati mi priče o strašnom Hasanu, vođi navijača.

Osamdesete su i Slavko Šajber i namještanje utakmica zadnjeg kola.I -6 bodova u sljedećem prvenstvu.

Osamdesete su i Panadić i Lesjak i Cupan i Jozo Bogdanović. I Munjakovićev vanjski felš. I Besek.i Tarzan Cvjetković. I Čava Dimitrijević i njegov gol s centra.

Osamdesete su i odlazak Deverića u Hajduk, Ivkovića, Bore Cvetkovića, Bračuna i Prosinečkog u Zvezdu...

Osamdesete su i Ćiro i diploma koju nikad nije pojeo iako je Žuti ipak postao igrač...

Osamdesete su i Haris Škoro koji je ipak došao, zabio 13 golova, od toga 10 tako što je predriblao i golmana.

Osamdesete su i Vlado Čapljić, Muhamed Preljević, Radmilo Mihajlović i njegova dva gola iz penala Bešiktašu i toliko očekivani prolaz 1.kola kupa UEFA.

Osamdesete su i Ustani Bane, Zovi samo zovi, Spustila se gusta magla i Ruža hrvatska na stadionu, a čisti hrvatski zrak na prodaju u limenkama na Trgu Republike

Osamdesete su i Mladen Delić, Ivo Tomić, ali i Gani Ajeti zvan Minjuta sa TV Prištine

Osamdesete su i moja vrata oblijepljena fotkama Zvone Bobana, Mladen Mladenović, Zoran Škerjanc, Dražen Ladić, Miralem Ibrahimović i Slavko Ištvanić.

Osamdesete su i Kujtim Shalla koji je sa osobitim veseljem zabijao Partizanu.

Osamdesete su i Zapad i Istok tribina, a osobito Istok stajanje.

Osamdesete su i Priština, Čelik, Vardar, Dinamo Vinkovci, Vojvodina, ali i sportska prognoza, Pelister, Trepča, Crvena zvezda iz Gnjilana.GOŠK jug i Leotar

Osamdesete su i Supertifo i Tempo. I žute mreže na golovima u Maksimiru i Carrera reklama na dresu i ova pjesma na poluvremenu:

1. 

Osamdesete su Dinamo. Onaj u kojeg sam se zaljubio. I onaj kojeg želim natrag.

vukušiću ante... sinjski dijamante.. rekao je to jedan od asova komentiranja...

uh koji tekst..stvarno se uživiš