LEDENA GROZNICA. Fraza koja nekima na glavi podiže i ono malo preostalih vlasi opstalih nakon pretrpljenih strahova od iskaza uskočkih pokajnika. Upravo trgovci sportskog ugleda i drugih resursa te društvene djelatnosti vrlo često povlače paralele s Medveščakom. Iz njihovog podsmijeha zapravo izvire očaj i zaboravljaju da paralele ne postoje. Ponajprije jer Medveščak u gradskoj kategorizaciji ne spada u vrhunske sportske klubove, što drugim riječima znači da niti ne dobiva vrhunske financijske pogurance.

Slijedi čitav niz faktora koji izdvajaju hokej iz sportske ponude u metropoli. Gledanost, profesionalnost, viđenje sporta kroz naočale zabave i biznis efekt koji vjerojatno najviše pogađa one koji najviše kritiziraju. I da, hokejaše Medveščaka uoči utakmice ne nabrijava Thompson, nego AC/DC. Kako su se samo usudili tako iskočiti iz ovdašnjih civilizacijskih okvira?

Tvorci Medveščaka nemaju, pak, potrebe za usporedbama. Oni su svjesni da je njihova publika drugačija. Na suluda prozivanja odgovaraju novim idejama i na taj način dodatno iritiraju gazde klubova koje Gradski ured za sport ocjenjuje vrhunskima.

Postoje klupski menadžeri koji se bave ispitivanjem tržišta, a ne samo prikrivanjem tragova novca 

"Krenule su mi suze na početku, ovo je zaista nešto prekrasno. Rođen sam u Zagrebu, cijeli sam životu u sportu. Kod nas nema te potrebe za usporedbama, jer volio bih da svi u Zagrebu imaju ovakvu atmosferu, i Cibona, i Dinamo... No, za kvalitetu i konstantu treba novca, a znamo da su u nogometu to puno veći iznosi", govori nam Medveščakov pomoćni trener Drago Ljubić.

"Naš je projekt drugačiji; za stol su sjeli bivši igrači i dogovorili se. Zašto ne bismo hokej dali i drugima, kada smo se i sami njime bavili? A znali smo da u Zagrebu imamo hokejašku publiku."

Kako su znali? Ispitivanjem tržišta. Pojam u potpunosti nepoznat većini sportskih kolektiva, čiji su menadžeri kvalificiraniji za izvlačenje novca iz blagajni i prikrivanje tragova. Širenje na regionalno tržište stopiraju  nacionalistički obojenom indoktrinacijom, vode rat koji je završio i gube jedinu mjerodavnu borbu - onu tržišnu. 

Možda je i vama jučerašnje otvaranje Ice Fevera u zagrebačkoj Areni bilo pomalo patetično, no reakcija publike svjedoči da su se ljudi uz igrače Medveščaka vezali jače nego uz Sammira i Lucha. U klubu su se, naime, odlučili zahvaliti svim igračima koji su u protekle dvije i pol sezone gradili uspjeh Medveščaka u Ebel ligi. Na velikom semaforu izmjenjivala su se lica Powersa, Sandrocka, Krošelja, Guidarellija, uz prikladnu, nostalgičnu glazbenu podlogu. Adele, naravno.

Pak je simbolično bacila Sandra Paović, stolnotenisačica teško ozlijeđena u prometnoj nesreći. Dugo je po ledu hodala do centra i izazvala ovacije publike. Na isti način Medveščak će se zahvaliti i još nekim ljudima koji su, ističu organizatori, svojim djelima pokazali istinske vrijednosti života: članovima Hrvatske gorske službe spašavanja, zagrebačkim vatrogascima, paraolimpijcu Mihovilu Španji... Sve vam to može izgledati kao jeftin trik, ali u svakom je slučaju simpatičnije od guranja kuverte Tihomiru Purdi pred pozamašnim novinarskim auditorijem. To je često jedini auditorij koji Zdravko Mamić uspijeva okupiti u Maksimiru, ali hokeja su mu uvijek puna usta.

Brojke su nemilosrdne još otkako je počeo hokejaški boom: u prvoj sezoni utakmice Medveščaka u Ledenoj dvorani pogledalo je više od 200 tisuća ljudi. Dinamo je iste godine u HNL-u na njihovom terenu pogledalo 37.800 gledatelja. Prosječna gledanost Medvjeda zaustavila se na broju od 5843 gledatelja na dvoranu od šest tisuća mjesta. Dinamo je na svojih 30 tisuća sjedalica imao prosjek od 3436 gledatelja. Mnogi su čekali, a neki se i nadali, da će se brzo ispuhati taj PR balon od sapunice. Grubo su se prevarili, jer Medveščak i dalje uporno rasprodaje Ledenu dvoranu, a u Areni će ih tijekom malo više od dva tjedna, gledati 100 tisuća ljudi.

Dinamo se bori za ovakvu publiku, ali što joj može ponuditi?

Čak i uz takve brojke hokejaši još uvijek čuvaju mjesto za zlatnog sponzora. I njih potresa recesija, a od Grada godišnje užicaju tek 300 tisuća kuna, i to ne u gotovu novcu. Cijeli projekt Ice Fever košta ih oko 3,5 milijuna kuna, a najam Arene milijun kuna. Sve su to platili sponzori i gledatelji, koji ovih dana bjesomučno traže ulaznicu više za Arenu. Situacija je slična kao i lani; mediji pišu bajke o zabavno-sportskom spektaklu, VIP lože postaju selebriti izlozi, a gledatelji pivom moče grla poderana zbog druge najjače momčadi neke tamo bankarske lige. Gledatelji, ne navijači. Makar je među njima i dosta onih koji jednostavno - vole hokej.

Prepune tribine jedini su mjerodavan pokazatelj. I koga briga što je Medveščak puno više show, a puno manje sport? Možda jedino one "thompsonovce" koje bez kune u džepu hrani pomisao da žive u najsportskijoj zemlji galaksije, a u kojoj je sport odavno - crna kronika.

Za takvu publiku se i Dinamo tuče, pozivajući roditelje s djecom da sudjeluju u izgradnji nogometne kulture na hrvatskim stadionima. Takve je publike na Medveščakovim utakmica više od 50 posto. A što im to Dinamo može ponuditi? Može li mladim kreativnim ljudima ponuditi šansu za posao, kakvu su ovih dana dobili primjerice redatelj Filip Filković i njegov kolega Ivan Slipčević koji su za Imago i tvrtku Projektil složi fantastičan Ice Mapping, odnosno projekciju na ledu i zaledili gledatelje svojom maštovitošću? Mogu li studentima novinarstva omogućiti dvotjednu praksu kao Medveščak koji im je ustupio opremu te ih zadužio za komunikaciju i aktivaciju sadržaja na klupskim društvenim mrežama? Doduše, jednom je nešto slično pokušao i Dinamo koji je studente PR-a doveo na Mamićevu presicu. Prilično bizarno.

Poželite li primjerice kupiti neki Dinamov suvenir, preostaje vam tek cjenkanje s bakicama koje ispred stadiona prodaju stirpor za sjedalice. Medveščakov fan shop obiluje "kvadratima" u strogom centru grada. I stalno je pun.