Nevjerojatno kako se klub iz temelja promijenio u samo desetak godina.
Citam clanak o najboljim derbijima od Hrvatske samostalnosti i naravno gledam klipove, da se malo prisjetim veselja, ali i tuznih dana. Za oko mi je zapeo "Gondzicev" derbi i 3:2 na Maksimiru, oduvijek mi je gust bio dobit utakmicu u zadnjim minutama, sekundama, a kamo li tek protiv glavnog rivala. I gledam ja tako isjecke, baklje padaju na sve strane, na teren, na tartan stazu, kad Hajdukovci izvode korner, kad se igra... Nakon utakmice, Tomo Butina prvi dolazi pozdravit Sjever, a nedugo nakon toga i SVI igraci stoje pred tribinom i slave s igracima. Nikome nista nije smetalo.
A kaj danas? Identicna situacija, baklje padaju (U DALEKO MANJEM BROJU NEGO TADA), od tog se radi sveopci cirkus, a igraci nakon utakmicu pogled u pod i pravac svlacionica.
Samo jos jedan primjer u nizu kakve karakterne picke su ovi danasnji igraci s izuzetkom, tu i tamo, nekog stranca. Zato danas jedino jos Tonel i mali Kovacic dobiju moj pljesak. Ostali ne zasluzuju ni zvizduk.