TV u boji. Čim ga je stari donio u kuću, znao sam da se Zemlja okrenula na drugu stranu, susjed Šerif više neće lupati po cijevima od radijatora, ma ni žgance više ne moram jesti. Pa ni mahune, dodao sam junački. Dva, tri vritnjaka vratila su žgance na jelovnik, Zemlja nije bila zainteresirana za preokrete, a i Šerif je pio više nego obično. A Dinamo? I oni su nastavili gubiti...

S nevjerojatnim ponosom otac je ispilio pola namještaja u dnevnoj sobi kako bi mi magična kutija veselo blještala u glavu i u krevetu na kat, no, vrlo brzo shvatio sam da u njoj nema ništa magično. Dinamo je ostao Dinamo, a proljeće je ostalo za žgance i mahune. Da sam bar taj prokleti televizor uvalio lokalnim ciganima, istim onima koji su mi toliko puta pokrali veš sa štrika uz moje urlike oduševljenja; tako ružne veste možeš nositi samo uz mamin pogled na rubu suza, a pojma nemam ni što su napravili sa zelenim samtericama.

Dinamovi porazi samo su promijenili boju na ekranu, suze su postale plave, trava zelena, a europska tradicija s prvim se znakovima zime pakirala u toplije krajeve. Godine su se kotrljale jedna za drugom, mi smo ispraćali Europu u kratkim rukavima i prepričavali "veličanstvene" poraze, pogođene stative, neviđene sudačke lopovluke, galaktičke nepravde i maksimirske zle duhove. Gubili jesmo, ali i nosili to sa stilom, uz dramu, uzdahe i dva, tri apaurina. Svaki put. Specijalisti za nemoguće, vadili smo tragedije iz šešira, rukava, tanjura i pašteta; i uživali.

Lavina se zakotrljala s Auxerreom 90., uslijedila je Atalanta i ispadanje bez poraza, da bi nakon Trabzonspora došao novi Auxerre. Laganih 3:1 u Zagrebu, iznakaženo je u Francuskoj po propisanom receptu, a ništa manje nije zabolio niti ljubljanski fijasko. Dapače, s 2:1 pobjedom u Rumunjskoj Steaua je bila na tanjuru, ali u Ljubljani gubimo 3:2 i još jednom brod diže sidro dok mu mašemo iz birtije preko puta; makar ni tamo nije loše, jeftinija je piva, i domaća. Spartak i 3:1 u Zagrebu, Newcastle tamo i tu, faul Asprille, suci, Temuri Ketsbaia, Atletico i sjajni "deda", Milan i 0:1, Maccabi, Heerenveen...nastavite niz.

Umjesto logaritama i padeža, ja sam pamtio Vessierea, Meyera, austrijske zločince, Cvitanovićev penal, Polovanca i Fulham. I kad bi povaljali Ajax, održali nulu na Old Traffordu, poigrali se sa Celticom i Partizanom, uredno smo padali u jesenskom roku, s kiselim osmijehom i puno dobre volje za sljedeću sezonu, naviknuti na poraze ko' magarac na batine, pa i sami izudarani po mozgu trulim obećanjima i glupim isprikama: "nismo imali sreće, nije nas htio gol, jeste vidjeli onaj smiješan penal, zaleđa nije bilo"...Nema više. Ne pušimo to. Po 93. put.

Kakav crni zeleni Werder. Zaboravite kukanje. Boli vas aduktor zadnje lože, pijete noćima, imate ljubavnice i vanbračnu djecu, pišate u lavabo, ne znate plivati? Kog briga. Istina, ne liječite sidu, niste pronašli novi planet, pa ni mačku niste spasili s drveta; ali kad izađete na taj ukleti maksimirski travnjak u svetom dresu pred 40.000 grla, pogledate tribine kako se tresu od urlika, osjetite miris navijačke krvi, ritam bubnjeva, znoj na licima, dim baklji u grlu i očima, shvatit ćete. Pogledajte dobro u krug. Tu ste doma, a mi vam čuvamo leđa. S najljepšim grbom na prsima, istrčat ćete na prvu crtu, pogledati jedan drugome u oči, zakunut se - do zadnje kapi znoja, stisnuti zube i bez kalkulacija, lažnih osmijeha, stisnutih figa natopiti dres pobjedom - toliko nam dugujete.

Bez Dinama, vi ste nitko i ništa, baš kao i mi. I zato nemate pravo. Nemate pravo na strah. Ne ovaj put. Kukavicama se ne oprašta. Zaboravite, bar ovaj put, slavu, moć, hrpe dolara, plitke manekenke i bijele limuzine; skupite se pod plavim barjakom i odigrajte za osjećaj. Onaj osjećaj pobjede pred deliričnom masom, ljudima koji su prošli tisuće kilometara zbog kluba koji im je toliko puta uzvraćao pognutim glavama i neshvatljivim porazima. Napravite to i uživajte, jer, jesen, dvije i nema vas više. Putujete uz kavijar i šampanjac na travnjake snova, ogrnute potocima slavlja i glamura. I tu se rastajemo.

Vama pogledi milijuna ljepotica bez duše, plastični pljeskovi, pobjede bez okusa i mirisa; nama zagrljaji pijanih prijatelja na kiši, u gustom dimu na 0:0. Budimo iskreni, ne bi se mijenjali. Ni mi, ni vi. No, oprošteno vam je. Ako prije bijega u Europu, dovedete tu istu Europu u naše dvorište, da im pokažemo kako se voli. Navija. Živi.

Ima nas debelih i ćelavih, ružnih i glupih, dlakavih i munjenih, no uvijek smo tu, uz vas. Sjetite se toga jednog dana kada vas prodaju Nijemcima, Španjolcima, Talijanima, Englezima, Rusima, kad istrčite na ušminkani Nou Camp, Old Trafford, Delle Alpi. Sjetite se onog osjećaja na prepunom, trulom Maksimiru kada je pao moćni Werder. I priznajte. Sami sebi. J***š lovu. To je to. Nikada njihove pobjede neće biti slatke, koliko su gorki naši porazi. I zato, ramenom, koljenom, bubregom, jetrom, nije bitno. Zabijte taj prokleti gol, ukotrljajte taj kožni balon iza crte, za nas, za osjećaj. Za oproštaj...

Autor: Hrvoje Vuković
Mjesto: Zagreb
Vrijeme: 28.08.2007. (prije uzvratne utakmice s Werderom)