22. godine naš klub je sustavno zlostavljan.
prvih devet godina od strane tuđmana, sustava i hdz-a,
a drugih 13. od strane mafijaša, razbojnika i divljaka...
naš klub, sa najvećim korpusom navijača, nikad nije dosegao svoju realnu razinu;
gospodarski, veličina grada, tradicija, broj izgubljenih i potencijalnih navijača...
bez imalo skromnosti, mogli smo postati klub na razini celtica i olympiakosa. u neka davna vremena,
taj celtic je dobivao porciju u maksimiru.
danas dinamovi navijači više nemaju svoj klub. dinamo nema svoje navijače. u maksimiru postoji nekakav GNK
koji koristi ima našeg kluba, boje i grb - jedino vrijedno ostalo...
al usprkos svemu, ljubav prema klubu je kao ljubav prema ženi. nekad se zasitiš, nekad ti je mučno,al vječno traje.
naš dinamo, kad-tad, bude opet tamo gdje zaslužuje.
jedino ostaje žal i bol, za izgubljenim generacijama navijača zadnje 22. godine koje su umjesto normalnog kluba, koji
ih čini sretnima, ponosnima, opuštenima morali svjedočiti hibridu zvanom "gnk croatia".
tek sad, s ovom distancom, rajko dujmić je zaista složio mitske stihove koji opisuju osjećaj svakog dinamovog navijača...
U najdaljem kutu moje sobe
Uvijek me srce tiho zazebe
Kap u moru cudnih stvari
Nadjem jedan dio tebe.
U najdaljem kutu moje sobe
Mijesam san i mijesam javu
Cuvam jednu kosulju tvoju
Najdrazu kosulju plavu.
Tvoja kosulja plava nek' me sjeti, nek' mirise
Kosulja plava nek' umjesto tebe dise
Sad kad te nema, neka uz mene spava
Jedino tvoje sto imam, najdraza kosulja plava
Ona cuva sne i rijeci
Ljeto, zimu, sva ona jutra
Traje, traje u tom kutu
Kao jucer, kao sutra.
Ponekad dugo, dugo je ljubim
Ponekad cvrsto, cvrsto je stisnem
Mjesto tebe, mjesto tebe
Ponekad samo, samo vrisnem..
[uredio kajjaznam - 20. prosinca 2013. u 08:41]