Jozine nove bebe: 'Pa vi u Maksimiru opet imate pet novih Halilovića'

Kod Joze Bandića nema lagano, momčad je ozbiljno pripremao za turnir u Njemačkoj, znao je da ga može osvojiti, piše sportski tjednik Max!

3063 pregleda

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Autor:
Robert Junaci

Svi na nogama pred 2000 ljudi, ovacije i trčanje počasnog kruga, a onda “Lijepa naša” za pobjednike Eurokupa mladih. Dinamo je iza sebe ostavio Bayern i Borussiju koje je pomeo sa po 3:0, Stuttgart koji je svladao u polufinalu i Herthu od koje je bio bolji u finalu, iako mu je nanijela jedini poraz...

Brojni su bili oni koji su se zapitali kakav to Dinamo raste u nogometnoj školi, ali i zašto prva momčad ne može tako. Nažalost, uobičajeno je da sve mlađi igrači odlaze i da ih se ne može zadržati, ali u Dinamovoj školi stalno rastu neviđeni talenti.

Tehnički smo bolji od svih

– Turnir je prekrasan, ima jake sponzore, da nije tako ne bi na njemu svake godine sudjelovale takve momčadi. Lijepo je sve to, turnir je medijski jako dobro praćen, jedan je od najvećih. A mi imamo djecu koja su u tom godištu, do 17 godina, sigurno među najboljima u Europi – kaže trener tih sjajnih igrača Jozo Bandić.

No, tako je u mlađim kategorijama, ali dobar dio tih talenata ne naigra se u prvoj momčadi.

– Kad vidim što rade ti klinci sa 17 godina, nije mi jasno što se dogodi poslije. Jedan PSG ima klinca od 18, pa 19 godina, a kod nas je sa 17 premlad, a sa 23 prestar.

Jeste li očekivali da možete pored tih velikana osvojiti naslov?

– Iskreno, jesam. Tjedan dana smo se pripremali za turnir, a ja sam sad bio četvrti put na njemu i znam kako to izgleda. Prošle godine smo od Kölna izgubili u finalu, 2011. smo ga osvojili, bila je to generacija Matea Kovačića, ali on nije bio s nama, Halilhodžić ga je priključio prvoj momčadi. Ni Alen Halilović nije bio lani s nama. No, sad su s nama bili Bojan Knežević i Ante Ćorić.

Odskaču od ostalih na turniru?

– Jako, od 27 golova, oni su zabili 18. Jest da je to dvoranski nogomet, ali igraju 4+1 na petmetarske golove i zahtjevan je kao veliki nogomet. A kad u devet ujutro uđete u dvoranu, do navečer ne izlazite.

Gdje će ti klinci biti za dvije-tri godine?

– Njih pet-šest napravit će sigurno ozbiljne stvari. Ne zato što to kažem ja, mogu kao trener biti subjektivan. No, Haiko Herlich je trener kadeta Bayerna, čovjek s 500 bundesligaških utakmica, Olaff Thon je trener Herthe. Pričali smo i o Alenu Haliloviću, ali sjeli smo poslije turnira i razgovarali. Kažu: Pa vi opet imate pet Halilovića! To su ljudi koji znaju što je nogomet, koji su vidjeli kako naša djeca razmišljaju, kako igraju, a iznenadilo ih je da možemo igrati u takvom ritmu cijelo vrijeme, i to protiv Nijemaca koji su inače u tome dominantni. Polufinale sa Stuttgartom proglašen je najboljom utakmicom u 25 godina turnira, bilo je 6:5 za nas, a pobjednički gol zabio je Ante Ćorić u zadnjoj sekundi s deset metara u rašlje. Kakve su to ovacije bile, delirij.

Došao je čovjek iz Göteborga, nakon što smo im u pet minuta zabili četiri gola, i rekao: Mogu vam se samo nakloniti do poda

Plavi su ondje sve oduševili, da nije tako svih ovih godina, ne bi ih zvali.

– To je vrhunski turnir, a mi smo taktički, ako ne bolji, onda tu negdje, a tehnički smo ispred svih. Došao nam je čovjek iz Göteborga, nakon što smo im u pet minuta zabili četiri gola, i rekao: “Mogu vam se samo nakloniti do poda.”.

Nije se klincima možda bilo lako naviknuti na takvo ozračje, pa ni na tako naporan turnir.

– Ako se ne pripremite, imate problema. Rekao sam dečkima da će biti izuzetno naporno, ali nisam ih pritiskao. Knežević je bio i prošle godine i on je igrače relaksirao. Rekao im je da će biti 15 minuta sprinta, da nakon svakoga gola svira glazba koja vas još diže. Nakon utakmice imate sat vremena da pojedete bananu, dignete noge u zrak da se opuste, obavite istezanje i idemo ponovno.

I tako do finala.

– E, onda je lijepo, kao u rukometu ili hokeju, ugase se svjetla, snop reflektora prati jednog po jednog igrača na centar. I kad onda čujete himnu... Prekrasno je, jer to je Njemačka, ljudi vole nogomet, dvorana je puna iako su ulaznice bile po 10 i 13 eura.

Na kraju je u finalu pala i Hertha, Ante Ćorić proglašen je najboljim igračem turnira. A Dinamo ga je uzeo iz Red Bull Salzburga, koji smo, eto, u Njemačkoj pobijedili s 4:1.

– Bili su tamo dečki s kojima sam igrao. A što će, čestitali su mi na igri, na naslovu pobjednika – kaže Ante ističući da je dobro izabrao.

– U Salzburgu su se promijenili ljudi, otišli su oni koji su me doveli. I kad je nazvao Zdravko Mamić, nismo dvojili i nismo pogriješili – kaže Ante i bez lažne skromnosti napominje da se nadao osvajanju turnira:

– Znam te momčadi, igrao sam puno puta protiv Bayerna, Borussije i znao sam da smo bolji, nije bilo treme, uvijek sam protiv njih igrao dobro.

Kneževiću je uzor Kovačić

Gdje se Ante vidi za koju godinu?

– Želio bih da se navijači vrate na tribine, još kad bi za to bile zaslužne i moje igre... Ali, trebam se prvo izboriti za prvu momčad - kazao je Ćorić.

– Znao sam naše mogućnosti, da smo jako dobri, a to što sam prvi strijelac samo je rezultat dobre igre cijele momčadi – rekao je Bojan Knežević te dodao:

– Suparnici jesu fizički jači, ali sve je ostalo na našoj strani, pogotovu tehnika. A i brži smo. Bilo bi drukčije na velikom nogometu, vjerojatno teže – zaključio je dečko koji je počeo igrati u Mladosti iz Ždralova kod Bjelovara. S deset godina je otišao u Slaven Belupo pa u Dinamo.

– Super mi je, društvo je odlično, dođu mi roditelji u Zagreb, a najviše mi fali brat.

Gdje se vidite za koju godinu, tko vam je uzor?

– Mateo Kovačić. Nadam se jednog dana igranju za prvu momčad – kazao je Knežević.

Svega par minuta nakon što je potpisao ugovor s Dinamom sjeli smo s Alexandrom Silvom Cleyton. Simpatični Brazilac se na tečnom engleskom predstavio navijačima, pričao o svojoj karijeri, kako je došao u Dinamo te mnoge druge zanimljivosti.

Dobro došao u Dinamo! Kako se osjećaš nakon što si službeno postao igrač Modrih?

Jako sam sretan što sam ovdje. Čuo sam puno o klubu, svi govore biranim riječima o Dinamu i Zagrebu tako da sam zaista zadovoljan što sam postao dio ovako velikog kluba. Jako mi se sviđa kako su me ljudi ovdje dočekali, pregovori su bili korektni i jako sam zadovoljan što sam došao u Dinamo.

Cijeli posao u vezi tvog dolaska u Dinamo je napravljen dosta brzo.

Prije par tjedana sam preko prijatelja i bivšeg trenera Roberta Prosinečkog čuo da je Dinamo zainteresiran za mene, a nakon što sam se malo raspitao sam odmah znao da želi potpisati za Dinamo. Pričali su mi kako se radi o velikom klubu i krasnom gradu tako da nisam previše razmišljao i odmah sam rekao da želim doći u Dinamo.

Navijači znaju da igraš poziciju ofenzivnog veznog, ali reci još nešto o tome kakav si nogometaš.

Teško je pričati o sebi (smijeh, nap.a.). Što reći? Trudim se pomoći momčadi ostvariti što bolji rezultat, a naravno da svaki igrač u momčadi imaju svoju zadaću koju mora obaviti. Moja je stvoriti prilike za suigrače te sam prijetiti protivničkim vratarima. Kažem, nije lako pričati o sebi, više volim pričati na terenu.

Jesi li čuo za kojeg igrača Dinama?

Ne znam točno tko igra u Dinamu, ali znam da se radi o velikom klubu koji tradicionalno ima puno igrača iz svoje škole koji onda idu u najveće svjetske klubove. Sviđa mi se igrati s mladim igračima, a koliko sam vidio kada su dečki prolazili i sada u ekipi ima veliki broj mladih igrača. Dobro poznajem Rukavinu s kojim sam igrao u Grčkoj, ali čujem da on odlazi, no sigurno ću se brzo sprijateljiti s novim suigračima.

Brazilci su uglavnom poznati kao "veseli ljudi" koji vole i društveni život. Što ti radiš u slobodno vrijeme?

Svaki igrač je za sebe: netko voli biti s obitelji, netko s prijateljima, a netko vani u klubovima. Svatko je drugačiji, ali mislim da je najvažnije da svatko profesionalno odrađuje svoj posao. Što se tiče mene, oženjen sam Marijom iz Grčke, a sin, Marko, ima 4 godine tako da sam više obiteljski čovjek. Upravo to i je jedan od razloga što sam odlučio otići iz Turske i doći u Zagreb je moja obitelj. Čuo sam sve najbolje o Zagrebu koji je prava metropola, ali i siguran grad. Mislim da je za igrača jako važno biti sretan van terena, a ja mogu biti sretan samo ako je moja obitelj sa mnom. Uostalom, znam da Dinamo ima odličnu školu pa je ovo sigurno najbolje moguće mjesto da mi sin počne trenirati nogomet (smijeh, nap.a.).

Misliš li da tvoje iskustvo s obzirom na to da imaš 30 godina može biti bitno u ostvarivanju ciljeva kluba?

Mislim da danas godine u nogometu i općenito sportu više nisu presudne. Ako igrač profesionalno radi, trenira i živi onda mu karijera može dugo trajati na visokom nivou. Postoji bezbroj igrača koji sa 37 ili 38 igraju najbolji nogomet u karijeri tako da i ja planiram još dugo igrati. Odlično se osjećam, nikada nisam imao nekih problema s ozljedama i vjerujem da najbolje od mene tek dolazi.

Sam si nekoliko puta rekao da je Dinamo veliki klub pa su tako i očekivanja ista takva.

Znam da se ovdje priznaju samo pobjede i to mi je samo dodatna motivacija kao i prilika za napredovati. Želim igrati u takvoj momčadi, želim svaki vikend dobivati utakmicu i želim pomoći Dinamu ostati na ovako visokoj razini. Znam da je Dinamo "pobjednički klub" i nadam se da će sa mnom tu i ostati. Zapravo, naučio sam se u Panathinaikosu na visoke ciljeve jer svaki puta kada nismo dobili utakmicu je bila atmosfera kao da "je netko umro". To mi je puno draže i u skladu s mojim načinom razmišljanja nego igrati u klubovima koji su porazi "normalni".

Pobjede znače i trofeje pa će tako u Dinamu gotovo sigurno obogatiti svoju "riznicu trofeja".

Svakom sportašu je vrh i cilj osvojiti trofej; to je ono za što se radi i trenira cijele godine. Osvojio sam prvenstvo i Kup s Panathinaikosom te Kup s Larissom; na taj sam posebno ponosan jer je bilo zaista jako teško doći do trofeja s manjim klubom. Kažem, veselim se izazovima u Dinamu, jedva čekam igrati i dobivati utakmice svaki vikend, a nakon osvojenih domaćih trofeja ćemo pokušati što dalje doći u Europi.

Opiši malo kako je izgledao tvoj odlazak iz Brazila u Grčku.

Počeo sam u Fluminenseu da bi sa 17 godina prešao u svoj lokalni klub Jakary, manji klub čiji je vlasnik bio Grk. Kupili su klub, uložili u trening centar i nakon što sam dobro igrao su me pozvali u Grčku u drugi klub čiji je isti čovjek bio vlasnik. Imali su velike ambicije, htjeli su ući u prvu ligu i otišao sam u Europu. Eto, sada sam već deset godina u Europi, imam grčko državljanstvo i obitelj. Naravno, roditelji su mi u Brazilu, ali obitelj, prijatelji i svi su u Europi. Jednostavno mogu reći da sam "cijeli život" izgradio u Grčkoj.

Imaš li možda za kraj neku poruku navijačima?

Želim poručiti navijačima da ću dati sve od sebe svaku utakmicu i nadam se da će navijači biti zadovoljni sa mnom i ponosni na rezultate momčadi.