Ostalo ih je 25, samo 25. Bilo ih je koju minutu kasnije još manje, ali zaustavimo se na 25. Istočna maksimirska tribina, utakmica protiv Slaven Belupa . Netko se sjetio da bi svi trebali sjediti na svojim mjestima, da bi ih obuzdali. I već je dio njih otišao, ostalo je samo tih - 25. Onda je došlo finale Kupa. Nekoliko stotina navijača na tom istom istoku okruženo specijalcima i još dugo nakon utakmice na stadionu. Jer su prelazili iz sektora za koji su imali ulaznice u sektor za koji nisu. I jer je u naguravanju i pretrčavanju ozlijeđen zaštitar i prebačen u bolnicu. Legitimiranje, privođenja, mrki pogledi specijalaca pod punom ratnom opremom. Ako dosad nisu, događaji na finalu Kupa na Maksimiru prešli su granicu svakog apsurda. Ljudi, ubili ste Istok!

Tribina koja je bila ponos, koju je čuveni spiker Lovro nazivao najboljom u Europi, tribina koja je na neki način bila - klub, danas više ne postoji. Dok se kicošima sa zapada nije dalo dolaziti ako se taj dan imalo naoblačilo, dok se na sjever (ili jug) išlo ispoljiti mladenačku strast i energiju, istok je bio dijagnoza. Tamo se zviždalo, ali i pljeskalo i Jerkoviću i Zambati, Cvitanoviću i Sammiru, Kranjčaru i Mlinariću, Viduki i Haliloviću... Otamo se orilo "Uprava, odlazi" i u Canjugino, Ćirino, Mamićevo vrijeme. Istok kao puls grada i kluba, puls koji sad udara sve slabije. Uvijek su dolazili ti kibici, nekad 5 tisuća, nekad 10 tisuća, nekad tisuću, možda 500. Ali nikad, baš nikad 25! Zato što su odlučili prkositi. Jedni i drugi. Pa dobro, ima li smisla doista kontrolirati tko gdje sjedi kad je ionako sve prazno? Bez obzira na to što je to zakonska mogućnost, zašto ići tako daleko? Zašto ljudima otežavati dolazak na stadion, zašto im zabavu pretvoriti u stres, ako ionako postoje kamere, popisi i ostali "aparati" koji prekršiteljima otkrivaju i karijes, kamoli ne identitet? Zašto svakoga tko dođe na istok automatski proglašavati huliganom? Zašto, s druge strane, ako se zna da UEFA, FIFA, HNS, i tko sve ne, kažnjavaju zbog riječi "cigane" ili "pederu" - bez obzira na to što one nemaju to značenje, ti dečki ne mogu promijeniti vokabular (bar hrvatski jezik otvara pregršt mogućnosti). Zašto moraju ići do ekstrema i držati klub pred vratima izgona? Zašto, bez obzira na sve, ne davati podršku igračima na terenu, zašto se, bez obzira na sve, ne radovati pobjedama i golovima? Zašto bacati baklju, udarati zaštitara, mahati tom prekriženom glavom?

Reći će jedni da podržavamo huligane jer kritiziramo vlast, reći će drugi da smo plaćenici jer ne dajemo ni njima za pravo. Ali to ionako slušamo često, nije bitno. "Do posljednjeg čovjeka", pjevaju oni, "do posljednjeg huligana", poručuju ovi. Da, uskoro ćemo izbrojiti posljednjeg čovjeka. Zadnjeg huligana koji na istoku ne sjedi na svom mjestu.   Oni koji su protiv Mamića slavit će jer, eto, "omraženi gazda" igra pred praznim stadionom, što bi, valjda, trebala biti konačna presuda. Slavit će i oni koji su za njega jer, eto, riješili su se huligana zauvijek. A Istok će biti mrtav, s njim i klub. Klub kojemu Rijeka i Armada moraju u grad donijeti nogomet i dašak prave, europske atmosfere? Pa nije li to kraj...

Vidite kako Tomo Ničota zna napisati pravi, novinarski, tekst kada želi...