Dinamo je postao taoc gazdinih (a dijelom i navijačkih) ambicija. Nažalost (ili na sreću) Dinamu je ambicija pod svaku cijenu izboriti LP i osvojiti prvenstvo do kraja studenoga, a po mogućnosti u Europi se ne izblamirati i osvojiti koji bod. E sada, to ne ide baš s mladim igračima. Oni dobijaju svoju šansu u pravilu tek u drugom dijelu prvenstva, kada se "poznatije igrače" odmara... Onda počinje ponovno slaganje momčadi za pohod na LP i prvenstvo i ti mladi igrači (makar odigrali i fantastičnu polusezonu kao Jedvaj) padaju u drugi plan, iza iskusnijih i dokazanijih igrača. To se, ponavljam, događa i onima koji već "igraju kao veliki" poput Jedvaja, a da ne spominjem igrače koji još uvijek pate od raznih "dječjih bolesti" (egističnost, forsiranje driblinga pod svaku cijenu i sl) poput Halila.

E sada... Mamić rezonira da ih može prodati ili sada dok su na nekom "picku" ili ih može pustiti da polusezonu više-manje griju klupu i skupljaju minute na kapaljku, generiraju nezadovoljstvo i eventualno padnu u formi; a on da se nada da će sljedeću proljetnu polusezonu ponovno dobro odigrati... pitanje je međutim hoće li se zbog takvih pauza nastaviti razvijati na željeni način.

Treća je stvar da naši igrači nisu vezani za Dinamo kao tovari za Hajduk. Njihovi igrači maltene mole da ih se još ne proda i odlaze jer praktički transferima moraju spašavati klub. Naše sigurno nitko ne tjera i da žele mogli bi ostati... ali očito isto tako nemaju previše takvih poriva.

Jedino je rješenje po meni da ili promijenimo politiku kluba (umjesto rezultata da nam apriori bude bitno da igraju naši klinci, pa makar i pod cijenu lošijih rezultata) ili da se pomirimo s ovakvom praksom. Pitanje je što nam je bitnije.