http://www.vecernji.hr/kolumne/za-povratak-gledatelja-nogometu-zasluzan-je-zdravko-mamic-kolumna-589654

Dugo me nije tako obradovao jedan novinski naslov kao ovaj tjedan, objavljen u našem listu: “Renesansa 1. HNL: u dva kola više od 50.000 gledatelja”. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdestih godina prošloga stoljeća nogomet je na poseban način obilježio moju generaciju. Djetinjstvo i mladost odživio sam u Dalmatinskoj zagori, 80-ak kilometara od Splita i “Hajduka”, koji su nama djeci bili daleki kao svemir. Cesta do Splita nije bila asfaltirana, autobusi su se njome vukli kao lijeni gmazovi, automobil je malo tko imao, malo je tko imao i novca, pa smo smatrali neopisivo sretnima vrlo rijetke koji su uspjeli otići na pokoju utakmicu. Kako nije bilo ni električne struje, morali smo se zadovoljiti s dva, tri tranzistora u selu, koje su vlasnici, ako su bili dobre volje, u vrijeme nedjeljnih prijenosa držali na prozorima za publiku u dvorištu ili po zidovima uz seoski put. Zapravo nam je vrhunski nogomet bio oku nedoseziv i mističan sve do odlaska na studij.

U Zagrebu sam znao zaraditi i milicijsku palicu dok sam se verao po zidu s istočne strane “Zagrebova” stadiona ne bih li besplatno ušao na utakmicu (tada su briljirali Dračić, Bubanj, Kovačić...). Za Maksimir je pak trebalo žrtvovati nešto od oskudnog studentskog novca, ali se isplatilo, jer smo gledali sjajne igre “Dinama”, osvajača Kupa velesajamskih gradova. Spominjem te godine s ovog razloga: da se pravila analiza ondašnje publike “Dinama”, “Hajduka” i drugih klubova vidjelo bi se da su krcati stadioni bili okupljalište najpotentnijeg, intelektualno i po energiji najmoćnijeg i u proizvodnji najproduktivnijeg dijela stanovništa. Natjecateljski duh na travnjaku podudarao se s ambicioznošću gledateljstva, pa su utakmice bile prilično vjerne slike stanja u društvu, koliko god su u njemu natjecateljske težnje bile sputavane. Nogomet za masovnu publiku razvijao se s razvojem gospodarstva, industrijsko i činovničko radništvo iz hala i ureda bilo je njegovo gledateljstvo, a kakvo-takvo tržište koje je neizbježno prodiralo i u socijalizam odražavalo se i u nogometnim rivalitetima.

Poseban je pak bio nacionalni naboj s kojim se navijalo, pa je, na primjer, “Dinamovo” 1. mjesto 1982. godine doživljeno kao povijesni nacionalni trijumf. Ali nogomet je bio i sport cijelih obitelji koje su mnoge nedjelje rezervirale za obiteljske odlaske na utakmice. Tako nam je desetljećima bio sudbina, a s vremenom se, uz rijetke iznimke kao što je povremeno reprezentacija, pretvorio u ruglo, pa smo se okrenuli europskim timovima. Može li se Hrvatska vratiti klupskom nogometu? Može – bude li bolji. Kako može biti bolji? Nekad su klubove održavali politički moćnici, a danas novac i TV, koji su i odgovor na to pitanje. Kad gledamo “Real”, “Barcelonu”, “Bayern”, “Milan”... gledamo novac, gledamo kako deseci milijuna eura igraju protiv desetaka milijuna eura, i to igraju uglavnom na malim ekranima. Neće nam se, dakle, nogomet vratiti kao romantika, ali može biti privlačan kao novčano-medijska vrijednost koja ovisi o sposobnostima menadžera.

Sviđalo se to kome ili ne, za “renesansu” nogometa u nas najviše je zaslužan duh majstora za proizvodnju i potrošnju novca i igrača, duh Zdravka Mamića. Jučer su ga optuživali da je “Dinamo” jedno s “Lokomotivom”, danas pak s “Rijekom”, sutra će biti s cijelim HNL-om. Mamić je shvatio što je bezobzirno nogometno tržište, kolanje novca i igrača, karakteristično i za aktualni prijelazni rok u Europi. Da ima svoga Mamića, “Hajduk” se ne bi sramotio kao sada kad su mu trener i igrači zadovoljni što su na Poljudu s “Rijekom” izvukli bod! S “Rijekom” koja se “pomamićila”. Moguće su i druge inačice – amaterizacija, zabrana odlaska igrača u inozemstvo do 25. godine..., ali nitko za to ne bi bio. Nogometna Europa posluje na Mamićevim načelima. Gledatelje koji su presudni društveni kriterij kao što su i nekad bili na stadione neće vratiti moraliziranje, ali ih može vratiti novac koji na terenu – dobro igra.