Pobjeda Branka Ivankovića u Osijeku bila je “čaša šampanjca u pučkoj kuhinji”. Primirili su se duhovi oko Dinamovih nemira, ali, jedino se nije primirio Zdravko Mamić, kojega su izdali njegovi igrači. Samo, nisam siguran; jesu li izdali njegov personality ili njegov novac? Ali, definitivno su mu okrenuli leđa baš oni koje je najskuplje plaćao i kojima je napunio džepove. I kako Mamić nije budala, shvatio je valjda da su ga nakon navijača, koji su mu okrenuli leđa, novinara koji su ga odavno počeli razapinjati zbog njegovih budalaština, sada napustili i zaposlenici. Kako drukčije objasniti da je grupa njegovih profesionalaca s najskupljim ugovorima otišla u Dubravu, na dijalog s navijačima, u kafić gdje je najpopularnija pjesma - Mamiću cigane...

Izdali su ga! Potrošio je na njih milijun eura, a oni su mu okrenuli leđa! Očekivao je da će mu biti vjerni kao psi, kojima svakog jutra serviraš najbolju pseću hranu, a oni su mu okrenuli leđa i isplazili jezik. I pita se, jesam li ja to zaslužio? Od njih vjerojatno nije, ali, od navijača vjerojatno je! Kada je koža nogometaša došla na bubanj, zar je očekivao da neće sjesti na tramvaj za Dubravu i ispričati takve priče, od kojih bi se čak i samom Mamiću okrenuo želudac. Vjerojatno su ga “nahvalili” do neba...

Ante Mladinić, čuveni trener ovih podneblja, jednom je rekao da su igrači najpokvarljivija roba! I to je istina. Prodali su vlastitog gazdu za jedan pljesak! Zar nije očekivao da će mu se to jednom dogoditi? Ali, pobunjenici su krenuli i korak dalje. Krenuli su “đonom” na najbolje i najtalentiranije igrače, na Sammira, Halilovića i Fernandesa. Uvijek se mediokriteti bore protiv genijalaca, jer oni najviše smetaju njihovoj prosječnosti. Udarili su na one koji najmanje trče, ili su egoisti. U tom slučaju navijači Bayerna bi nakon svake utakmice trebali izudarati na mrtvo ime Arjena Robbena. Ali, pitam se, gledajući utakmicu protiv Čornomoreca - zar je Sammir kriv što nogometaši Dinama ne znaju “štopati”, što je njihovo primanje lopte tek nešto suptilnije nego kada se ona odbije od betonskog zida.

Ta gospoda, koja su izgubila sve utakmice, osim što su “herojski” pobijedili Osijek, prolaze pored novinarskih mikrofona kao pored turskog groblja. Igraju uglavnom kao rekonvalescenti, dižu bune protiv najboljih igrača, koji ih hrane, a jedino nisu ozlijeđeni kada se penju klupskim štengama do klupske blagajne. I imaju besprijekornu kondiciju kada treba dizati pobune.

Drago mi je, ipak, da su napokon uspostavili kontakt s navijačima, koji su morali imati sve ove godine, i koje su sve ove godine ignorirali, a ne tek kada su vidjeli da su se kola počela kotrljati nizbrdo.

Hvala Bogu da su napokon shvatili da se nogomet igra zbog navijača, a ne samo zbog Milana Bandića, Zdravka Mamića, Mirka i Božice Barišić, Tomislava Marčinka i ostale bulumente iz svečane lože. Ali, ovaj put su to odigrali vrlo prozirno...