Nakon što je Dinamo u Zadru očiglednom sudačkom pogreškom oštećen za pogodak koji bi značio i pobjedu na tu temu se kratko osvrnuo sportski direktor Zoran Mamić i iznio stav kluba.

Podsjetimo, pomoćni sudac je u Zadru poništio regularan pogodak Hilala Soudanija te je utakmica završila bez golova, a nije ovo prva pogreška na štetu Modrih ove sezone: - Sudac donosi odluku u djeliću sekunde i naravno da dođe do grešaka. Ne treba biti posebno pametan da se zaključi kako nije lijepo niti lako kada sudac pogriješi na tvoju štetu, ali to je dio nogometa – rekao je Zoran Mamić pa zaključio: - Jednostavno je rješenje za ovakve situacije: zabijemo tri gola pa nam neće biti bitno ako sudac jednoga neopravdano i poništi.

...
...

Bio je rujan, kao i sad, zakazao je prednji kotač, kao i sad, zrakoplov je sletio "na nos", putnici i javnost slavili su hrabre i pribrane pilota, kopilota i ostalu posadu, s kontrolnog su tornja dopirale čestitke na dobro obavljenu poslu u nenadano teškoj situaciji… Sve kao i sad. Na trenutke se čini kao da je netko ove godine snimio "obradu originalnoga filma" iz 1979. Zrakoplov je s Dinamovim nogometašima, 18. rujna 1979. na pisti rimskoga aerodrom Ciampino, proživio gotovo identičnu sudbinu kao avion Croatia Airlinesa ovoga petka u Zürichu.

Maksimirska je momčad letjela u Rim odakle je autobusom kanila produžiti u nešto više od 200 km udaljenu Perugiu na prvi dvoboj prvoga kola Kupa Uefe.

- Letjeli smo prema Rimu, jer je zračna luka u Perugi bila u remontu. Iz zraka smo već vidjeli Rim, ali se slijetanje oduljilo. Počeli smo kružiti nad aerodromom… Jednom, drugi put pa treći… Tada su nam javili da imamo problem s prednjim kotačima - prisjetio se tadašnji vratar prve Dinamove momčadi Željko Stinčić.

U Trans-adrijinu 'fokkeru' YU-ALB bila su 49 putnika i četiri člana posade. Tragediju su spriječili kapetan zrakoplova Aleksandar Pejčić i kopilot Nenad Nimkijević. Dinamovi igrači kasnije su izričito inzistirali da ih ista posada vodi i natrag.

- S kontrolnoga su tornja javili da su prednji kotači uredno vani, ali pilotima je svijetlila crvena umjesto zelene lampice. Pokazalo se da kotači jesu vani, ali nisu bili učvršćeni. Dakle, kao da ih niti nema. Tek smo se u sedmom pokušaju spustili. Mene je baš onaj šesti put bilo najviše strah, jer smo se htjeli spustiti pa se morali naglo dignuti osjetivši da gubimo visinu! A, kružili smo, jer je trebalo ispustiti kerozin. Kad su s tornja odlučili da bismo trebali produljiti do Züricha gdje smo mogli sletjeti na pjenu – više nije bilo dovoljno goriva. Bio je to odličan zrakoplov, tipa 'fokker'. Sjećam se da smo, neposredno prije slijetanja, morali skidali kravate, prstenje, olovke, sve predmete s oštrim rubom koji bi mogli zakvačiti prst ili nas bilo kako ozlijediti… Pognuli smo glave u vlastito krilo. Kad smo se spustili, piloti su prilikom rulanja držali zrakoplov na zadnjim kotačima. Mi to nismo znali već smo mislili da smo uredno sletjeli.

No, pravi je udarac, dodir prednjega trapa s tlom, tek trebao uslijediti: - Nismo bili svjesni. Počeli smo se zafrkavati, 'ja tebi opraštam ovo', 'ja tebi ono', 'ostavljam ti ovo'… Zafrkancija. Međutim, u tim smo trenucima rulali na zadnjim kotačima nekih 150 m, podignuli smo glave misleći da je sve u redu. Čak smo se pitali 'kaj nas zafrkavate, pa niš' se ne događa'. Ali, tek ja tada spustio prednji trap koji je bio na limu i tako udario o tlo i strugao o pistu. Tada smio shvatili da je ozbiljno i nema zafrkancije. Pritom su se, od jačine udarca, otvorila vrata pilotske kabine. Piloti su držali noge u zraku, jer su frcale iskre - dodao je Stinčić.

Nakon dodira s tlom osnovni je zadatak bio održati zrakoplov na ravnoj putanji.

- I uspjeli su. Išli smo striktno ravno, točno po crti na pisti, ni lijevo niti desno. Da nas je samo malo zabacilo, udarili bismo krilom i avion bi se zapalio. Zaustavili smo se, a sa strane vidjeli hitnu pomoć, vatrogasce s vodenim topovima.

Većina je putnika zrakoplov napustila kroz izlaz za nuždu: - Otvorila su se bočna vrata, ali kroz njih smo mogli izaći samo na način da se rukama primimo za rukohvat, a nogama se ispružimo van pa skočimo. Sjećam se da je Srećko Bogdan pokušao izaći na glavu pa se zaglavio ha ha ha… Ja sam na kraju ipak izašao kroz glavna vrata, potom su i drugi krenuli za mnom.

Vođa puta bio je tadašnji Dinamov dopredsjednik, danas predsjednik Nadzornoga odbora, dr. Mirko Gjurašin.