blue@rhapsody1911 je napisao/la:
klošar je napisao/la:
Lox je napisao/la:
A glavno da su tvoji suvisli. Evo ti recimo cijela generacija koja je osvojila naslov '82. ,evo ti jednog Čave, od kasnijih Cvita. O ranijima neću niti govoriti. Pogledaj kakva su oni škvadra dan danas. I dalje se druže kad kod stignu. A ne možeš reći da su bili loši, da pače. Da se razumijemo ne drži mene neka nostalgija, ali kad se nađem u društvu nekih od tih ljudi srce mi zakuca jače. Mlinarić, Deverić, Kranjčar, Vlak, Zajec.... I da se razumije svi su oni barem nešto pokušali u Dinamu. Ovi o kojima pričam vjerujem da Ga se niti ne sjete.
Vidi cijeli citat
1. Smiješno je pričati o tome kako su oni dali najbolje godine Dinamu kad
nisu ni mogli otići do 28 godine van zbog takvog režima
2. To su bila drukčija nogometna vremena, nogomet nije bio ovakav kakav je danas i nije se ni približno toliko love vrtilo
3. U to vrijeme Dinamo je bio Dinamo, nogometni klub, a ne najbolja firma u Hrvatskoj
.......
Vidi cijeli citat
koji čava, pokojni čava dimitrijević iz partizana koji je došao ?
Vidi cijeli citat
vidim da sam dobio već minus, a morao sam pitati koji čava ,jer vidim da je tema bila o omladinskom pogonu dinama i legendama kluba i kako se nekad igralo pa evo malo o čavi
Oduvijek je poznato da su za Dinamo navijali isključivo Hrvati, međutim za Dinamo su igrali i Slovenci (Katanec, Židan), Crnogorci (Turković, Petrović), Muslimani (Škoro, Mujčin), Makedonci (Ringov, Sedloski), Albanci (Cana, Shala) pa tako i Srbi. No, rijetko je koja "pridošlica" tako jednoglasno, gotovo na prepad, osvojila simpatije probirljive maksimirske publike kao što su to učinili pokojni Čava Dimitrijević i golman Ranko Stojić.
Čava Dimitrijević, kao najveći talenat u tadašnjoj Jugoslaviji, došao je u Dinamo u ljeto 1987. godine kada je imao 25 godina. Mislim da niti jedan Beograđanin ni prije ni poslije njega nije bio toliko obožavan u Zagrebu kao Čava. Zbog problema sa pićem i noćnim životom, morao je otići iz Partizana i tako je došao pod Ćirinu palicu koji je tada imao respektabilnu momčad, a u kojoj su bili Mlinarić, Boban, Škoro, Kasalo, Lulić...
Ništa sok, ništa kava, evo stiže Dimitrijević Čava - govorilo se krajem osamdesetih godina po zagrebačkim kafićima kad bi u njh ulazio plavokosi vragolan.
Iako su svi znali da je Čava u duši Grobar, navijači su ga ipak voljeli i skandirali mu. Imao je snage za jedno poluvrijeme, ali dok bi na sredini terena driblao protivničke igrače, Maksimirom bi se orilo: Čava, Čava...
Urnebesni tulumi, alkohol i noćni izlasci često su bili zaštitni znak naših legendi, ali i mnogih drugih nogometaša. Sjetimo se samo genijalnog Stjepana Lamze koji je uoči utakmice s Barcelonom 1961. popio bocu konjaka, zatim Mlinke, Cice, Bore, Snješka i ostalih iz generacije '82. koji su bili česti gosti Karake. Svi se još dobro sjećamo Robija Prosinečkog, Silvija Marića, a u novije vrijeme i naš je Sammir često na naslovnicama, ali ne zbog golova i odličnih partija, već zbog noćnih izlazaka i viška promila.
Pokojni Čava bio je jedan od najvećih nogometnih boema što se najbolje očitava u njegovoj legendarnoj izjavi iz ranih osamdesetih godina: Zar zbog nogometa da izgubim mladost!?
On, Vlado Kasalo i Haris Škoro prva su dva mjeseca, po dolasku u Dinamo, živjeli u Intercontinentalu. Kad je Ćiro nakon nekoliko dana došao platiti njihove hotelske račune, ostao je u šoku i rekao: Pa što ste vas trojica radili, jeste li renovirali hotel?
Jelo se, pilo, častilo sve redom, pravi kaos. Prošlo je tako nekih mjesec dana kad mi Ćiro na treningu kaže: "Sine, stigao je račun iz Intercontinentala. Isto mi je ko da sam kupio grofa Monte Krista - prepričao je anegdotu Haris Škoro u jednom od intervjua. Pričalo se da je Čava prvi dan po dolasku u Zagreb dobio auto koji je odmah totalno razbio.
Navijači Čavi nisu zviždali ni kad je već negdje oko 30. minute nemoćno širio ruke pokazujući prema klupi da više ne može. Ćiro ga ipak nije odmah vadio jer je znao da Čava i stojeći uvijek može podvaliti neku loptu. U današnjem nogometu snage i brzine više nema mjesta za takve igrače, ali će nama navijačima Čava uvijek ostati u lijepom sjećanju.
Odmah se sjetimo njegove prve utakmice, 3. kolovoza 1987., kada je Maksimir bacio u delirij. Igrali smo protiv Veleža koji je tada bio super jak s Kajtazom i Tuceom. Dinamo je pobijedio 3:0, a Čava je gurao veležovcima loptu kroz noge. Škoro je zabio dva gola, ali je igrač utakmice bio Čava Dimitrijević.
Dinamo je tada napravio strašnu seriju. Prošao je neokrznut na Marakani, pobijedio Hajduka na Poljudu, gazio sve pred sobom. Međutim, došao je domaći poraz od Prištine pa zatim i od Partizana nakon čega momčad psihički puca, a Čava se nekako s tim vraća svom beogradskom načinu života. Sve je rjeđe u prvoj postavi Dinama koji na tablici klizi sve više prema dolje. U zimskoj stanci klub je napustio Marko Mlinarić (otišao u Auxerre) i to je bio kraj šampionskih ambicija.
Čavu ni Zagreb, kao ni Beograd prije toga, nije mogao promijeniti. Iz Dinama je otišao u francuski Gonio gdje je živio od 1989. godine. Zbog svog načina života u nogometu nije postigao ni približno koliko je bio talentiran. Tako nas je prerano i napustio u 44. godini života.
Mi dinamovci pamtit ćemo njegove maksimirske poteze, pamtit ćemo njegovu veselu narav. Čava, laka ti zemlja i počivao u miru!