Iz društva na samom rođendanu stigla je informacija da je netko na famoznom predsjedničinu rođendanu mobitelom snimio trenutak kad Mamić u transu pada pred Kolindu na koljena, a ona s rukama u zraku pleše oko njega dok u pozadini odzvanja Mitar Mirić “ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što na ne vole”
Banski dvori i Pantovčak, za neupućenije sjedišta hrvatske vlade odnosno hrvatske predsjednice, pretvorili su se posljednjih tjedana u pravi inkubator kaotičnog stanja koje se s vrha države distribuira narodu. I s lijeve i s desne strane Markova trga, iz vladinih ureda i saborskih klupa, narod godinama hrane visokim nametima, lošim zakonima, notornom bezidejnošću i demagogijom, a posljednjih mjeseci bacili su mu već posve oglodanu kost ideoloških podjela, dok u sjeni slažu Vladu čudnoga premijera i nekih još čudnijih ministara.
Da nije bilo predsjedničine eskapade, točnije njena posve iracionalnog i krajnje neprimjerenog upadanja u loše društvo te obavještajnog skandala koji se iz svega izlegao, gladna bi raja ostala uskraćena makar za prvorazredni desert. Ovako se sada, u nedostatku pravih informacija o obavještajnoj aferi u glavnoj nacionalnoj sigurnosnoj agenciji, narod već tjednima oblizuje iščitavajući, svatko na svoj način, intimni dramolet Kolinde Grabar Kitarović, s pravim natruhama političkoga trilera.
Drmolet sa središnjim veznim korupcijske mreže
U kojem su u glavnim ulogama uz zgodnu i veselu predsjednicu države, ambicioznu ženu u najboljim godinama, suprugu i majku dvoje djece, fatalni nogometni menadžer pod višestrukim istragama za pljačku 280 milijuna kuna iz voljenoga kluba, ujedno i izdašni stranački financijer, a zapravo središnji vezni igrač korupcijske mreže koja već 20-ak godina djeluje kao paralelni sustav vlasti u zemlji najmlađoj članici EU-a. U slobodno je vrijeme još i ostarjela verzija “Vuka s Wall Streeta”, striper i egzibicionist navučen na bijelo.
Nevidljivu, ali bitnu rolu u tom političkom trileru ima prvi državni obavještajac kojemu umjesto dodjele najvišeg odličja za spašavanje državnoga teritorija, važnog pomorskog koridora, iz ralja grabežljive susjedne države, predsjednica države potpisuje nečasni otpust. Iako to zapravo ne može učiniti bez volje i supotpisa premijera za kojeg se pak duboko dvoji koliko je uopće samostalan na najvažnijoj funkciji u državi, a sada je uvučen u borbu za obavještajno prijestolje.
I glavni državni odvjetnik na rubu trilera
O krimenu poluotpuštenoga prvog obavještajca ne zna se ništa osim da je izgubio predsjedničino povjerenje jer ju je kao “kolateral” ostavio nezaštićenu u akciji tajnoga praćenja prvog nogometnog menadžera u državi, koji je u međuvremenu u dva navrata završavao u remetinečkom istražnom pritvoru. Nositelji važnih karakternih uloga su donedavni nositelj najvažnije funkcije u državi, premijerske, i sadašnji premijer u sjeni koji je najplodniju karijeru, iako povjesničar, izgradio u obavještajnoj zajednici.
Na rubnim dijelovima trilera, iako zapravo vitalno važan za red u zemlji, pojavljuje se u jednoj sceni, samo s jedim, ali ubitačnim pitanjem i glavni državni odvjetnik: “Predsjednice, je li istina da nogometni menadžer na moje mjesto želi dovesti smijenjenu županijsku državnu odvjetnicu?”
Dotična vrijedna tužiteljica bila je bliska bivšem glavnom državnom odvjetniku koji je, među ostalim, štitio glavnog nogometnog menadžera, zapravo cijeli njegov obiteljski klan i nezakoniti biznis od kaznenoga progona, a što sadašnjem ne pada na pamet. Ukratko, storija nad kojom bi da je živ prste polizao i famozni romanopisac Robert Ludlum. Naravno, on bi dodao nešto krvavih obračuna, doslovno smicanje glava, zle globalne korporacije i Trilateralu, a sve bi upakirao u konspirativnu međunarodnu urotu koja treba dodatno potkopati ionako devastiranu mladu državicu.
No, vratimo se u stvarnost, u kojoj Bogu hvala, nema Ludlumovih krvavih poglavlja, ali svega ostaloga ima napretek. Među ostalim, i mnogo prešućenoga. Tko bi se u ovoj jalovoj državi usudio istraživati predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da se utvrdi priroda njezina odnosa sa Zdravkom Mamićem? Punu istinu o pozadini afere koju je proizvela s otkazivanjem povjerenja glavnom obavještajcu Draganu Lozančiću vjerojatano nikada nećemo doznati jer neke su istine jednostavno neizrecive i neobjavljive. Predsjednica bi, međutim, morala znati da politika funkcionira i na osnovi dojma i imidža, te da bi se morala, ako još nije, odreći nekih svojih loših navika. Za mnoge hrvatska predsjednica i dalje ostaje neupitna balkanska kraljica, a za neke trajno diskreditirana prebliska prijateljica Zdravka Mamića kojeg se u tri povezane istrage tereti da je Dinamo i državu oštetio za 280 milijuna kuna.
Neugodna pitanja za predsjednicu države
Međutim, postoje i neke bjelodane činjenice iz kojih proizlaze i neka neugodna pitanja za Grabar Kitarović. Je li moguće da je njezin dolazak na predsjedničku dužnost dijelom financiran i novcem sumnjivog porijekla, stečenog korupcijom i organiziranim kriminalom? Zašto nije vratila donaciju za kampanju koju je primila od krajnje suspektnih Mamićevih?
Hoće li se, zapravo zašto se već nije, predsjednica ispričati građanima zbog svoje povezanosti s obitelji Mamić? Osobito nakon što je Uskokova istraga još u lipnju prošle godine utvrdila da je Zdravko Mamić skrivao dokaze o svome kriminalu i korupciji u svojoj vili, istoj onoj u kojoj je samo dva mjeseca ranije priredio privatnu proslavu predsjedničina 47. rođendana, na koju se ona rado odazvala. Prelazi li vrijednost večere i poklona koje je tu večer primila zakonom propisanu vrijednost poklona koju predsjednica smije primiti? Javnost, međutim, najviše od svega draška pitanje o kakvom se to odnosu zapravo radi između jedne državnice i jednog kriminalno prokaznog, beskrupuloznog trgovca nogometašima. Benzin na vatru pučke mašte dolio je, čini nam se, sa osobitim zadovoljstvom bivši premijer Zoran Milanović kad je ustavši u obranu prvog obavještajca Lozančića rekao i “da će o nekim stvarima o kojima znaju samo on, Kolinda i Lozančić, šutjeti do kraja života”. Pa se, u nedostatku pravih činjenica, klasičnom metodom retrospekcije rodila prava “državničko-menadžerska romansa”.
Počelo se naveliko nagađati o sadržaju transkripata, odnosno razgovora između predsjednice i prisluškivanoga Zdravka Mamića, te o navodnim kompromitirajućim snimkama razuzdanog rođendanskoga slavlja. Prije desetak dana, novi politički tjednik posrnulog medijskog tajkuna Ninoslava Pavića, Telegram, objavio je da Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) nikad nije distribuirala niti imala transkripte telefonskih razgovora Kolinde Grabar Kitarović i Zdravka Mamića, što je bacilo novo svjetlo na slučaj zbog kojeg je predsjednica potpisala smjenu šefa tajne službe Dragana Lozančića.
SOA je, piše Telegram, izradila procjene o vezama te ljudima iz političkog i društvenog miljea s kojima Zdravko Mamić intenzivno komunicira i druži se, a Mamićev je društveni krug jedno vrijeme obuhvaćao i hrvatsku predsjednicu.
Znači li to da je Zoran Milanović lagao kad je govorio da ima “nekih stvari koje znaju samo on, Kolinda i Lozančić i o čemu će njih troje šutjeti do kraja života”? Je li iskoristio prilično nezaštićen, brisani prostor na kojem se našla predsjednica, u aktualnoj aferi prilično slaba i ranjiva na osobnoj i državničkoj razini, da je dodatno diskreditira?
Doznajemo da je netko iz malobrojnog rođendanskog društva mobitelom snimio trenutak kad Mamiću u transu pada pred predsjednicu na koljena, a ona i društvo s rukama u zraku plešu oko njega dok se u pozadini čuje Mamiću omiljeni Mitar Mirić i još mu omiljenija “ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što na ne vole. Ljubav nema, nema, nema, niti zna za granice, još mi dugo sijaj, sijaj moja zvezdo Danice…”
Prvorazrednu robu Zoki nije htio ni pogledati
Dakle, nisu samo transkripti nego postoji i video snimka na kojoj su cajke! Nije to baš uznemirujući sadržaj koji bi obvezivao makar na džentlemansku šutnju do kraja života. Prema priči iz SDP-a, rođendanska snimka s mobitela postala je u međuvremenu prvorazredna roba, došla je, ništa lakše, i do agenata SOA-e, koji su je predali Milanoviću, a on ju navodno nije htio ni pogledati. Možda i razočaran jer je možda, tko će ga znati, očekivao neke eksplicitnije prizore. A predsjednica se samo dobro zabavljala, što i inače u slobodno vrijeme voli. Nerijetko ju se, naime, može vidjeti kako se provodi u društvu Milana Bandić u restoranima u podsljemenskoj zoni, najčešće u staroj Dinamovoj utvrdi Okrugljaku te u gradonačelnikovoj omiljenoj Skenderici. Za to vrijeme Zdravko Mamić očajava, očekujući podizanje optužnice. No, pronašao je izvjesnu utjehu u činjenici da su sad njegovi na vlasti, pa će, povjerio se svojim prijateljima, odrobijati samo tri godine. Inače bi, kazao je, prošao barem sa sedam godina zatvora. I tri i(li) sedam godina lakše će podnijeti dok nitko ne viče “di su pare?”.
Mamić je već nadmašio sam sebe, ustvrdio je jedan naš čitatelj koji odobrava javno propitkivanje odnosa između njega i hrvatske predsjednice, pa nam je napisao: “Unatoč svemu, Mamiću se mora odati izvjesno priznanje na svemu postignutom. Probiti se s ulice i doći do toga da se na kraju družiš s predsjednicom države zaslužuje pljesak. Jasno, to više govori o tome kakvo nam je društvo postalo nego o Mamiću. On je bio i ostao uličar i nije njegova pogreška što su političari od države napravili ulicu. On je samo iskoristio za njega bogom danu priliku da se u takvim okolnostima uzvisi do pozicije na kojoj je sada. Ništa to ne bi bilo moguće da političari nisu sustav i institucije srozali na uličarsku razinu.”
