Zanimljiva rasprava pa ću se uključiti.
Dakle, kažu neki ovdje da je nogomet biznis. U biznisu nema ljubavi. Svaki igrač igra zbog novca, svaki bi otišao ako mu ponudiš bolje uvjete, nemoguće ih je zadržati čak i ako imaju 17, 18 godina. To je realnost.
Kako onda razumjeti one koji strastveno navijaju za te i takve tvornice novca?
Vidim da ovdje takvih još ima i mogu eventualno razumjeti one koji navijaju za normalne, civilizirane klubove, ali kako je moguće u vrijeme kada je nogomet postao isključivo biznis, ne samo navijati, već davati legitimitet, uzdizati i braniti nešto čemu su na čelu braća Mamić?
Volio bih da mi netko, tko još uvijek daje legitimitet najtežem sportskom kriminalu na ovim prostorima, a svjestan je vremena u kojem živi, navija za nezainteresirane legionare na sablasno praznom stadionu, uživajući u nogometnom biznisu od kojeg nitko nema koristi osim jedne obitelji.
Poznate su sve moguće varijacije na temu Mamić nije Dinamo, ali kada bi onima koji sebe na taj način opravdavaju i dali za pravo, ostaje im nogometni biznis gdje je jedino važno koliki bonus je sjeo ili će sjesti i za koliko je igrač prodan.
Rezultati su nevažni jer proizvod nije konkurentan, navijača nema, atmosfere nema, nogomet je tako i tako posao, ljubavi nema.
A s druge strane još samo ostaje nekakva tugaljiva patetika o Dinamu kao simbolu nečega, Dinamu koji je veći od svega, o Dinamu koji je razdvojiv od braće Mamić.
Simbolu čega? Što je to Dinamo? Kako navijaš za nekog koga je Mamić kupio, uzima mu pola plaće, a trenira ga drugi Mamić.
Kako se tome veseliš?
Kako te to ispunjava ponosom?
A znaš da je sve zapravo samo biznis i sve je lova. Nedokučivo.
[uredio Yaya Toure - 17. kolovoza 2015. u 18:41]