Ono sto je zapravo najgore je sto je ovo onaj klasicni Dinamo prije Bjelice - bez ikakvog sustava i taktike, Dinamo koji zabije gol pa se povuce, bez glave i repa, bez uigranih kretanja, psiholoski izgubljenih 11 igrača koji siluju na individualnu kvalitetu i ne funkcioniraju kao momčad. Ovo je utakmica koju bi istih ovih 16 igrači s Bjelicom dobilo bez imalo stresa u tek malo visem tempu od neke protokolarne utakmice HNL-a.

Perić (ozlijeda), Kadzior koji bi vjerojatno danas usao na desnu stranu.

Nije mi baš teško pao ovaj poraz. Jedan od lakših poraza.

S jedne strane imaš uređenu ekipu sa trenerom igračkom legendom (Sergej Rebrov) koji je trener već za naše pojmove duge dvije godine, limitirani su ali su barem taktički odgovorni i svaki igrač zna što treba raditi. Klub raste, država raste, izgradili su valjda 20 modernih stadiona u vlastitoj državi i čak počinju i nama raditi stadione. Borbena ekipa, njima je ovo bilo ko finale lige prvaka i izgarali su na terenu. To se vidjelo pri svakom duelu, proslavi, svemu...

I onda imaš Dinamo. Trener čeka pravomoćnu presudu pa da može otići 100 km južnije živjeti u blagostanju zajedno sa već osuđenim bratom, država korumpirana i opljačkana kao i klub, viceprvak svijeta i najveći klub u državi igra na stadionu napravljenom za vrijeme Bachova apsolutizma, pola tribina opasno po život a novi stadion bi bio preskup i valjda čekamo da i nama Mađari štogod izgrade ko Osijeku, stručni stožer kućni frendovi od Zokija i Zdravana....ali stadioni i treneri su najbolji pokazatelji razlike između našeg i mađarskog kluba ali i našeg i mađarskog društva. Ništa ne treba gledati već je dovoljno samo pročitati biografiju jednog i drugog trenera i pogledati dva stadiona.