Tiho i gotovo nevoljko, poput čovjeka u krizi srednjih godina koji okoliša i izbjegava izravni odgovor na pitanje koji broj prikazuju svjećice na torti, Dinamo je prošlog tjedna proslavio rođendan. Bilo je i nekog druženja s građanstvom u centru Zagreba koje su pojedini mediji nazvali “velebnim”, ali ‘centralna proslava’ bila je samo online, što je klubu već prešlo u naviku; pritom okolišanja nije bilo oko godina, već oko imena. Naime, godišnjica osnutka obilježena je na Dinamovoj stranici prigodnim tekstom naslovljenim Punih 111 purgerskih godina; lani se taj tekst zvao Punih 110 godina od osnutka purgerskog kluba, a još godinu ranije Prošlo je 109 godina od osnutka purgerskog kluba. No, i takva nenametljiva i kurtoazna objava opet je, kao i obično, nepogrešivo izazvala lavinu reakcija na društvenim mrežama medija koji su je prenijeli.
Dinamo je još 2011. — dakle, na okruglu 100. obljetnicu osnutka tog “purgerskog kluba” iz naslova — dodao svom prefiksu slovo “G”, čime je i simbolički položio pravo na nasljeđe Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba. Iako je pod svojim imenom 21 put osvajao nacionalno prvenstvo, iznad njegova su grba tri zvjezdice, što bi trebalo značiti da je najmanje 30 puta bio prvak. Ni to nije od jučer, pa ipak i dalje svaka situacija u kojoj se spominje Dinamova dob i povijest, kao i njegovo ime, vrlo brzo eskalira u javnu raspravu u kojoj svi čvrsto drže svoju stranu, navode triviju iz vremena za koje jedva da još ima nešto živih svjedoka i onda se izruguju onima koji tu prošlost interpetiraju drugačije. Kvragu, čak i Wikipedijina stranica o GNK Dinamu u osnovnim podacima o klubu navodi dva različita datuma osnutka, dva rođendana, dvije verzije priče.
A tih je verzija bilo još. Ono što je posebno zanimljivo i predstavlja svjetski raritet nije sama Dinamova historija, nego povijest zapisivanja Dinamove historije, odnosno njene službene interpretacije i onoga što jest, a što nije Dinamo.
U posljednje vrijeme se diskusija, čini se, svela samo na to je li Dinamo Građanski ili nije.
Tuđman je sjebao Dinamo po pitanju identiteta više nego svi (drugi) komunisti prije njega
Nećemo sad ići stopama Facebook-historiografa, vraćati se 111 ili 77 godina unatrag i objašnjavati što je po svom osnutku bio Građanski, a što Dinamo. Iako se u takvim tiradama neke činjenice po potrebi naglašavaju, a druge umanjuju po važnosti ili prešućuju, postoji dovoljno argumenata da se klub osnovan 1945. proglasi validnim sljedbenikom onoga osnovanog 1911., čime mu se u najmanju ruku pridodaje i onih pet titula koje je Građanski osvojio u Kraljevini Jugoslaviji, a kojima bi neki pridružili još i one osvojene u prvenstvima Banovine te Nezavisne Države Hrvatske. Također, dovoljno argumenata imaju i oni koje tvrde da Dinamo možda jest duhovni, ali ne i službeni sljednik Građanskog, pa se ne bi trebao kititi njegovim perjem.
Slobodno se oko toga nastavite prepirati u komentarima. Meni je osobno svejedno — želi li Dinamo biti Građanski, neka bude; sa stanovišta društvene fenomenologije, ali i identiteta, puno zanimljivije od onoga što je počelo 1911. ili 1945. je ono što se zbilo početkom 1990-ih.
Mnogo je dobrih citata o Dinamu iz tog vremena, ali predočit ću vam samo jedan: “HAŠK Građanski je povezao dva slavna imena klubova koji su žarili i palili četrdesetak godina, dok ih 1945. nisu nasilno i bezrazložno ukinuli — dekretom. U sadašnje je ime, dakako, ugrađen i Dinamo, koji je egzistirao od 1945. do 1990. godine postigavši niz uspjeha na domaćoj i međunarodnoj sceni. Bio je prvi naš klub koji se ovjenčao jednim europskim trofejem — 1967. osvojio je Dinamo Kup velesajamskih gradova…”
Ako vam se načas učinilo da ste pročitali kako je Dinamo egzistirao od 1945. do 1990. i da se o njemu govori u prošlom svršenom vremenu, to je zato što jeste i što se jest tako govorilo. Izvor je sam Hrvatski nogometni savez, odnosno njegova službena monografija iz 1992. Hrvatski nogometni savez — 80. obljetnica koju kao izdavač potpisuje HNS, a Fredi Kramer kao glavni i odgovorni urednik. Uvodna slova potpisuju tadašnji predsjednik Saveza Mladen Vedriš, FIFA-in glavni tajnik Sepp Blatter te UEFA-in predsjednik Lennart Johansson.
Kroz cijelu tu knjižurinu provlači se ideja o novom početku i povratku pred-komunističkim korijenima cjelokupnog hrvatskog nogometa, ali i društva. Ona sadrži nesrazmjerno mnogo materijala o samim počecima nogometa u Hrvata, za Kraljevine i u doba NDH, u usporedbi s čime je tada mnogo recentnija prošlost pokrivena relativno skromno: primjerice, poglavlje Nogomet u Nezavisnoj državi Hrvatskoj dulje je od onoga nazvanog Prvenstvo Jugoslavije 1945-1991., iako se radi o 11 puta kraćem vremenskom razdoblju. Naslovi nekih drugih poglavlja — primjerice Zablude lažna jedinstva ili Ukidanje prošlosti — svjedoče o izraženo ideološkoj svrsi čitavog projekta. Te ratne 1992. od presudne je važnosti bilo da se izrazi stav službene politike kako su prethodna država i sistem bili “nametnuti” i “tuđinski” — pa je takav, jasno, bio i identitet “purgerskog kluba”.
Ideja o vraćanju Građanskog, odnosno prisvajanju njegove ostavštine i identiteta pod Dinamovo okrilje, tinjala je — ili barem tako danas govore — svih onih godina ‘nametnute’ vlasti i intenzivirala se na samom početku 1990-ih. Ako je Dinamo doista bio isto što i Građanski, iz današnje perspektive djeluje sasvim logično da se onda zbacilo taj tuđinski jaram i vratilo ‘staro’ ime — pa makar i samo u današnjoj light varijanti, u kojoj je za njega rezervirano samo jedno slovo prefiksa.
To se, međutim, nije dogodilo.
U svom revolucionarnom žaru i hohštaplerskoj lakomosti, oni koji su o tome imali posljednju riječ prisvojili su ne samo Građanski, nego i HAŠK, njegova osam godina starijeg nekadašnjeg rivala, iako je ostalo nejasno slavi li onda službena klupska povijest titule i pobjede obiju momčadi koje su se za njih svojevremeno međusobno borile. Restart identiteta tako nije značio povratak na ‘originalne’ postavke nego novi početak, takav u kojem su bivši HAŠK, bivši Građanski i bivši Dinamo sada jedan, novi klub — mada onaj jedini u tom trenutku postojeći nije formalno ukinut, nego je nova tvorevina postavljena na njegove resurse.
Nametnuti identitet? Zablude lažna jedinstva? Brisanje prošlosti?
Dalje znate, ali valja utvrditi gradivo zbog mlađih generacija i onih sklonih zaboravljivosti: HAŠK Građanski je uskoro rebrandiran kao Croatia, jer tadašnji su poslušnici bespogovorno izvršavali ‘sugestije’ državnog poglavara, ali je i dalje baštinio nasljeđe svih triju klubova “ugrađenih” u svoj identitet, pa je tako i prva verzija Croatijina grba bila sastavljena od amblema bivšeg HAŠK-a, bivšeg Građanskog i bivšeg Dinama. Croatia je imala biti svenacionalni, državotvorni, najhrvatskiji i najkatoličkiji klub koji će pod svojim kišobranom objediniti tisućljetne težnje nogoloptačkog puka i igrati na velebnom Maksimiru pred 60.000 ljudi kao najveći klub u “ovom dijelu Europe” promovirajući mladu državu diljem kontinenta jer, naravno, “sportaši su naši najbolji ambasadori”.
Međutim, ukidanje Dinama “— dekretom”, zajedno s privatizacijom kluba provedenom na klasični hrvatski način, ispod žita, provocirali su navijački otpor i purgerski je klub postao prvorazredno unutarnje-političko pitanje, a Bad Blue Boys jedna od rijetkih institucija koje su se usuđivale otvoreno oponirati dr. Franji Tuđmanu.
Paradoksalno, borba za povratak nametnutog i tuđeg imena postala je borba za slobodu.
Danas je jasno da je Tuđman sjebao Dinamo po pitanju identiteta više nego svi (drugi) komunisti prije njega.
Godine 1998. klub je svečanošću u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu proslavio svoj 95. rođendan. Onda je osam godina kasnije, 2006., svečanošću u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu proslavio svoj 95. rođendan. U međuvremenu je, 2005., proslavio svoj 60. I on je imao svoje monografije: potpisivao ih je isti autor i njihov se sadržaj nije puno mijenjao, ali mijenjalo se njihovo ime i godišnjica u podnaslovu. Prošlo je više od 30 godina od prve promjene imena, što je već dvije trećine vremena u kojem je “egzistirao” onaj prvi, komunistički Dinamo; više od 20 otkako je Dinamo vraćen, a više od 10 otkako je Građanski ‘vraćen’ u Dinamov prefiks. I još uvijek narativ o kontinuitetu purgerskog kluba od 1911. zbog svega toga do danas nije posve prihvaćen, a službeni GNK i dalje smatra potrebnim okolišati oko toga.
A u međuvremenu su, eto, i BBB zatvorili krug te zastavama i transparentima stali proslavljati i veličati “ideju” Građanskog, što je kulminiralo na ‘gradskom derbiju’ protiv tri godine mlađe — ili 31 godinu starije — Lokomotive. I možda su u pravu, možda je konačno sazrijelo vrijeme da se na Dinamovu (pret)prošlost počne gledati realnim, ideologijom neopterećenim naočalama, iako zasad nije baš jasno dokle seže i što poručuje ovaj povratak ‘staropurgerskom’ identitetu; u svakom slučaju, zanimljivo je primijetiti da su i oni, nekadašnji otpadnici, ‘plaćenici’ i politički opasni elementi, valjda prvi put u više od dva desetljeća na istoj liniji sa službenim klubom — tada oko imena Dinamo, danas oko nasljeđa Građanskog.
Je li onda Dinamo Građanski i je li star 111, a ne 77 godina? Rekoh vam, kako god hoćete, meni je svejedno. U svakom slučaju, Hajduk je stariji — dva i pol mjeseca ili 34 godine, što je to prema vječnosti?
