uh, najluđe je kad je kiša

više od nekoliko puta sam pokisao do kože na Bohemiansovoj tri reda istočnoj tribinici i svaki put nakon toga sam se osjećao katarzično. Pročišćen kao da sam prošao kroz vatru ili kao da sam hodao po užarenom ugljenu. Kiša rominja, smučio mi se i život i nogomet i sve do 8. minute, ali ne odustajem, čeličenje ful. Boli me kua, ionako sam već mokar, pa neću sad kući ko zadnji papak. Koji jebeni metroseksualni Survivor i slične pizdarije za maloumne. U sebi pjevušim stari hit iz '92 oj Jano, oj Janice, ne na kišu ne na kišu bez kabanice. 0:0 s Teplicama na terenu, ne da se igrat ni igračima, teren se pretvorio u blato još na zagrijavanju, tko uputi točan pas na više od 4 metra odmah dobije poziv za reprezentaciju. Pauza za poluvrijeme se čini da traje duplo duže jer kiša ne prestaje. I onda padne gol u 63. vodimo 1:0 i veselje nas 200 na tribini, urlikanje 50x glasnije nego kad je obično vrijeme, gggggggggggrrrrrrrrrrrroooooooooooollllllllllllllrrrrrrrrrr pobijedili smo kišu, naplaćene su nam sve patnje, preživjeli smo to, smrznuti i mokri, mi smo nadljudi, u inat oblacima jebi se ciklono. Dođem kući, pred zgradom susjeda dobry den pane inženyre, gleda me sa žaljenjem jer izgledam ko da su me upravo izvukli iz Vltave i jer sam daleko prestar da se smucam po ovakvom vremenu bez kišobrana. Ne zna baba što je pobijedit 1:0 na kiši

najluđe je kad je kiša