Mi smo tad zapravo veliku šansu propustili protiv Club Bruggea u Zagrebu. Odigrali smo 0:0, a nadigrali smo ih i promašili previše, Sammir je fualo penal - da smo tad dobili, dočekali bi Paok s 9 bodova, i ne bi ih morali napadat po onoj santi leda od terena. U tom slučaju bi se i oni morali otvorit i vrlo vjerojatno bi mi prošli dalje. I sigurno ne bi dobili kontru u situaciji u kojoj izlazi Calello i ulazi Krama i ostane rupetina u sredini.
Inače Vaha je iz te ekipe izvukao maksimum. To je bila momčad bez ijednog (brzog) krila osim Tomečaka za kojeg se tad još nije znalo jel bek ili krilo.. gurali su se tamo i bekovi Ibanez i Etto, pa onda Morales, Sylvestr pa čak je i Badelj znao igrat desno. Napad je bio limitiran, Rukavina je prestao igrat čim je prvo lišće palo s grana, a Beqiraj je bio presirov za takve tekme. Sammir i Morales preslični igrači, zadnji vezni nedovoljno dobri (Calello), premladi (Ademi) ili stalno potrgani (Chago).
Ali bili smo po prvi put nakon ne znam koliko vremena postavljeni čvrsto, s mudima i gardom, natjecateljski, sa zgusnutim linijama, s dobrim uigranim kontrama (i protiv Bruggea i Villarreala smo zapravo dali isti gol) i to je bilo osvježenje i pokazatelj što se s dobrim trenerom može.
Jebiga, kadar je bio nebalansiran, sklepan u zadnji čas kad se ispalo od Sheriffa i nimalo prilagođen treneru. I iz tog se izvuklo jako puno. A s obzirom kako je sezona izgledala prije Gyora, završilo je jako dobro sve skupa.
Jesam li veći kockar ja, koji sam prokockao vlastiti novac ili neki koji su prokockali svetinju, osmijeh djece i radost navijača?
Josip Kuže
