Nitko se ne boji privatizacije, ona je u nekom obliku neminovna u budućnosti Dinama. Ono čega se ljudi boje je da bi ova uprava - u potpunosti kriminalna i postavljena od strane kriminalaca koji su u bijegu od pravde - organizirala taj "IPO" i privatizaciju, a boje se jer bi tada zauvijek bila zapečačena njihova vlast u klubu.

Ja sam prvi za djelomičnu privatizaciju po njemačkom modelu, ali tu odluku mora donijeti legitimna skupština (predstavnika) članova Dinama, prema objektivnim i jasnim uvjetima, nakon nekoliko godina godina aktivne kampanje vraćanja kluba njegovoj navijačkoj bazi od Baranje, Slavonije, Sjevera i Slovenije preko svake ulice svakog kvarta u Zagrebu, Gorskog kotara, Moslavine i Bosanske Posavine do Hercegovine, Šibenika, Dubrovnika Metkovića - i onda do naše dijaspore od Australije preko Njemačke, Austrije, Švicarske i Irske do Kanade i SAD-a. Tek kad Dinamo bude uistinu legitiman klub svojih 200-injak tisuća najzagriženijih navijača koji su članovi kluba i kada oni to odluče, onda možemo govoriti o privatizaciji.

Privatizirati danas, od strane ovih koji su u klubu, bila bi posljednji čavao u lijes Dinama kao neeg većeg od samo 11 igrača na terenu. Dinamo se kao brend sustavno uništava i udaljava od navijača još od ludog Tuđmana i HAŠK Građanskog, ima jedva nekih 15-ak tisuća članova, ljudi se često srame reći da navijaju za Dinamo. Danas bi sve dionice pokupovao taj ološ preko sebe, svojih članova obitelji, rođaka, poslovno-kriminalnih partnera i sličnih, a mi bismo se sveli na glasnu manjinu koja bi ovisila - da, OVISILA - o tome da nam oni prodaju svoje dionice. Onda bi to zaista bio kako je vrli gnom Rožić rekao: njihov Dinamo. A nama bi zaista jedino preostalo da osnujemo svoj. I čarolija bi umrla.