Nakon utakmice s Norveškom smijenili su Niku Kovača, ali ja sam bio proglašen glavnim krivcem zbog tog poraza. Čačić je došao na Nikino mjesto, Mireli sam rekao da imam dojam kako kod njega neću igrati.

Prvog dana svoga izborničkog mandata Ante Čačić sjeo je na avion i došao je u Kijev. Kad mi je to javio, pomislio sam da mi dolazi zahvaliti na suradnji.

Došao sam po njega u hotel Hyatt u Kijevu i odvezao sam ga u jedan talijanski restoran na večeru. Večer je bila ugodna, izašli smo na terasu, prvi put sam ga vidio uživo i bio sam prepun strepnje. Naslonio sam se na svoj stolac, a Čačić je započeo: „Slušaj me, Darijo, ti si moj kapetan!“

Rekao sam mu da sam kriv za poraz u posljednjoj utakmici i da sam svjestan svoje loše igre, a svjestan sam i doživljaja hrvatske javnosti.

Mirela je tada bila u Hrvatskoj i izbezumljena je čitala novinske napise protiv mene. Kad bih čuo kako članovi moje obitelji pate, sve mi je padalo još teže.

Jedini mi je Renato tada rekao „tko ih jebe, nemoj se nervirati“.

Ali kako? Teško je tijekom godina stalno izmjenjivati dvije pozicije, bio sam najveći heroj ili najveći gad. Nije bilo sredine ili je nikad nije bilo za mene; tijekom svoje karijere nisam upoznao udobnu poziciju solidnog, nevidljivog igrača kojeg ne prozivaju i ne diraju, jer nije riješio nijednu utakmicu, niti ju je zabrljao.

Toplo – hladno, bijelo – crno, gore – dolje, heroj – gad, bila su opća mjesta moje karijere. Onda je jednoga dana došao zagrebački gospon Ante Čačić, a prisjetite li se Otta Barića shvatit ćete da nisam baš imao dobra iskustva sa zagrebačkom gospodom, doputovao je zbog mene u Kijev i rekao nešto što mi nitko nije rekao, barem ne onda kada sam bio na dnu – da me želi i da računa na mene, njegov sam kapetan.

Na moj mobitel je stigla Mirelina poruka: jesi li bivši?

Iako je bila daleko, sve je proživljavala sa mnom.

Odgovorio sam joj: čovjek me upravo vratio u život. Rekao je da idemo u Francusku i da možemo to osvojiti.

Tih dana stalno me nazivao Luka Modrić, uvijek smo bili bliski, baš kao i Mandžo, koji nije mogao obuzdati svoju znatiželju. Naš trokut činio je jezgru starijih igrača na koje je Čačić najviše računao.

Znali su da je došao k meni u posjet, pa nisu mogli izdržati, cijelu večer su mi slali poruke, pitali su kakav je i o čemu razgovaramo. Kad je večera završila, Luki sam napisao da je frajer odličan i da sam ugodno iznenađen. Bio je elokventan i jasan, govorio je o svojoj viziji, kakvu bi momčad želio stvoriti i što bi pritom želio izbjeći. Gotovo u svemu smo se složili.