Vidim da je prethodni moj post na temu Dinamo zaradio dosta minusa, pa mislim da je u redu da razjasnim.
Ponavljam, nisam za Mamića, niti mi je Mamić drag, ali...
Dinamo je živio i prije Mamića kao klub koji se zvao Croatia, na početku stvaranje Hrvatske to je bio HAŠK građanski, ali daleko najduže vrijeme je bio Dinamo koji je niknuo 1945. na ostavštini zagrebačkih klubova. No kako god se klub zvao, i tkogod njime vladao, on je na neki način bio simbolom grada Zagreba, navijačke subkulture i svega ajmo tako kazati hedonističko-športskom što je privlačilo ljude. Klub je desetljećima bio brend i prije no što se pojam "brend" ukazao, čak i više od toga.
Dinamo je obilježila i Mamićeva vladavina; svjestan sam da puno toga nije bilo lijepog ni moralnog, ali Dinamo je opstao, štoviše čak i ojačao u tom razdoblju. Nekako mislim da to i nije zbog Mamića već općenito, trebalo se razvijati, a Zagreb kao sredina oduvijek je bila privlačna, naročito od osamostaljenja Hrvatske. I Mamiću se treba odati priznanje za uspjeh kluba.
No klub treba živjeti život nakon Mamića. Svjestan sam da je Mamićevim bijegom u BiH i presudom mnogima laknulo. Onakve pritiske kakve je on stvarao bili su doista često i vrlo mučni. Jednostavno njegovim smanjenjem utjecaja klub, a i hrvatski nogomet je prodisao.
Tek sada se očekuju novi izazovi. Svakako od Čačića se očekuje dosta, mada čisto sumnjam da je on ta pokretačka snaga i da to može biti. Ali vrijedi razmisliti. Neće biti Dinamu ni lako u prvenstvu, a ovaj sukob svakako je loše došao.
