Napisat ću, pa jbg.
Meni se Šimić ne sviđa. Nije mi se nikada sviđao. Nije mi se sviđao kad mu je nakon 9 godina u Interu i Milanu s 33 godine bilo draže ubrati još par stotina tisuća eura u Monacu umjesto da se vrati u Dinamo, nego se vratio kad je već bio potpuno polomljen; nije mi se svidjelo kad je prvi put prije 10 godina s Marićem, Bišćanom i Šokotom krenuo u borbu na način da je očekivao da oni pokupe vrhnje nakon što drugi dobiju rat; nije mi se sviđalo ni kako je brzo odustao od toga, ni kako je brzo uletio u Lokomotivu. O izjavama neću ni govoriti.
Posebno mi se ne sviđa to što od njega nismo čuli ništa o tome kako je on zamislio Dinamo. S obzirom da je Barišićeva vizija Dinama status quo uz želju za privatizacijom, a zadnja poznata barem načelna Šimićeva vizija bila je podrška modelu tadašnjeg ZZD-a, ne treba biti genijalac da se shvati kako oni ili ne mogu funkcionirati zajedno ili je netko odustao od onoga što je pričao.
Možda se varam, ali on više od sportskog direktora u Dinamu ne može biti. Ne vjerujem da u Hrvatskoj ne postoji sposoban menadžer koji je Dinamovac i koji može preuzeti operativno vođenje kluba. Možda je to do mene jer sam u biznisu, ali biti bivši igrač kluba (ne čak ni legenda, samo uspješan bivši igrač) nije referenca za vođenje Dinama.
I da se razumijemo, Šimić je definitivno najbolje što se trenutno nudi, o tome nema govora. No Šimić kao prijelazno razdoblje prema demokratizaciji i/ili dolasku Bobana, Šimić kao sportski direktor u sklopu neke veće promjene, ali ne Šimić kao simbol minorne promjene u kojoj BBB dobiju 8 mjesta u skupštini, on uđe u upravu, a cjelokupni sustav nastavi funkcionirati podjednako. Ne želim biti defetist, ali Šimić MORA biti samo prvi korak u promjeni, ne i sama promjena.
[uredio Bosskovitz - 08. ožujka 2023. u 12:32]