Samo jedna napomena odmah na početku. Primiti devet golova je sportska katastrofa, bez obzira kolika razlika u kvaliteti bila. Nogomet je toliko popularan baš zato što u njemu, kao u niti jednom drugom sportu, lošija momčad može zamaskirati nedostatak igračke kvalitete. Bayern je druga dimenzija i za mnoge druge momčadi s kojima igra iz tjedna u tjedan, pa opet rijetko nekome zabije devet golova. Isto tako, i Dinamo je, barem tako kažu, drugi svijet za većinu konkurencije u HNL-u, pa opet nikoga ne razbija tolikom razlikom. Čisto tako da netko ne bi sad rekao kako je ovo očekivan rezultat i kako se tu ništa ne može, jer Bayern je, eto, prekvalitetan.

Dinamov je peh što nije igrao s 'običnom' vrhunskom momčadi, nego s Bayernom. Mnogi klubovi iz samog europskog vrha malo bi spustili nogu s gasa nakon osigurane pobjede, počeli bi malo kalkulirati i pogledavati prema sljedećim utakmicama, no Bavarci nisu takav tip momčadi. Oni će dati koliko god mogu, i to je bio Dinamov najveći problem u toj utakmici. U kojoj su na površinu isplivale sve slabosti Zagrepčana, koje nisu od jučer.

Dinamo je ona klasična današnja priča u kojoj se ide iz krajnosti u krajnost, a (pro)cjene donose i mijenjaju od utakmice do utakmice. Mogli bi otići i malo više u prošlost, no zadržimo se samo na ovom razdoblju otkad je Sergej Jakirović sjeo na klupu. Sjetimo se prošlog ljeta i onog traumatičnog poraza od AEK-a u Ateni. Dinamo je tad bio uzdrman, predviđao se kraj njegove dominacije u HNL-u, a takve procjene dodatno su pojačane previranjima i borbom za vlast u klubu. Izgledalo je tada kako bi Hajduk ili Rijeka mogli uzeti prvenstvo, a nekakav vrhunac krize Modrih bio je onaj poraz od Lokomotive početkom godine, tad je Dinamo stvarno izgledao obezglavljen. Ipak, s novim vodstvom uspjeli su se Zagrepčani nekako konsolidirati, odigrali su onoliko koliko im je trebalo za obranu trona u domaćoj konkurenciji, a s ovoljetnim plasmanom u Ligu prvaka i posrtajem ostalih naših predstavnika u europskim natjecanjima perspektiva se opet promijenila. Opet je Dinamo postao 'svemirski brod' koji će se prošetati HNL-om. Dakle, od dominacije, do pada, pa opet do dominacije, sve u godini dana. Netko bi rekao, velike promjene i amplitude u kvaliteti kadra i samoj igri, no je li to baš tako?

Ruku na srce, Dinamo već duže vrijeme igra isto. Ili ne igra, ovisi kako netko to tumači. Zagrepčani igraju dovoljno dobro za titulu u HNL-u, u europskim natjecanjima rezultat je korektan, no neke jasno definirane igre – nema. I onda se sve svodi na to s kim Modri igraju. Ako se radi o utakmicama s lošijim protivnikom, a takve su većina u domaćoj konkurenciji, Dinamovi očiti problemi s igrom ostanu pod tepihom. Ako se igra protiv 'al pari' protivnika, sve se uglavnom svodi na to kakav je dan i hoće li Dinamo imati manje ili više sreće. A naleti li se, pak, na vrhunsku momčad kojoj uz to i sve polazi od ruke, onda se dogodi ovo što se dogodilo protiv Bayerna.

Kao što sam rekao, poraz od Bavaraca stvarno je ružan, no imao je Dinamo podosta takvih posrtaja u zadnjih godinu dana. Rezultatski ne toliko strašnih, ali možda i težih, ako uzmemo u obzir kvalitetu tih protivnika u odnosu na Bayern. Izgubio je Dinamo 4:1 od Sparte u Pragu, izgubio je 5:1 od PAOK-a u Solunu, a već smo spomenuli i onih 0:3 protiv Lokomotive na Maksimiru. Isto tako, treba biti realan i reći kako su Zagrepčani u dosta utakmica imali sreće. U Osijeku su nekoliko utakmica u nizu dobivali u samoj završnici, Lokomotivu su također u drugoj utakmici u Maksimiru okrenuli u sudačkoj nadoknadi, a i ona pobjeda u derbiju na Poljudu nakon koje se Hajduk raspao je ostvarena uz određenu dozu sreće. Na kraju, sjetimo se i susreta s Rijekom na Rujevici u kojem se lomilo prvenstvo, i tamo je Dinamo poprilično sretno došao do pobjede. Treba uvijek naglasiti, Dinamo je najbolja hrvatska momčad i zasluženo je uzeo titulu prošle sezone, vjerojatno će to učiniti i ove, ali to ne znači kako se neke stvari ne mogu reći. Nije to nikakvo omalovažavanje, nego jednostavno konstatacija onoga što govori papir i što oči vide.

Kad se već govori o sreći, i sam ulazak Dinama u ovogodišnju Ligu prvaka bio je sretan. Inače izbjegavam spominjati sreću u sportu, ne zato što ona ne postoji, nego zato što se selektivno koristi. Svi je uglavnom spominju samo onda kad je nemaju, dok u obrnutim slučajevima koriste pojmove i fraze poput karaktera, hrabrosti i dobrih momčadi koje pobjeđuju i kad igraju loše. Dinamo je ove sezone direktno ušao u posljednje pretkolo Lige prvaka zahvaljujući raspletima u drugim prvenstvima (Češka i Danska), a kad ovisite o nečemu što nije u vašim rukama, onda je to stvar sreće. Nadalje, Dinamo je imao dobar ždrijeb (Qarabag) u tom ključnom dvoboju za ulazak u elitu, a ždrijeb je isto stvar sreće. Konačno, i u toj prvoj utakmici protiv Qarabaga u Zagrebu (3:0), Dinamo je imao sreće, to smo svi vidjeli. Gurati sreću u prvi plan nakon takvog uspjeha bilo bi glupo i nekorektno, to bi se s pravom smatralo omalovažavanjem i sipanjem jala, ali sad s vremenskim odmakom valjda smijemo konstatirati kako Zagrepčani nisu bili baš toliko uvjerljivi kao što sugerira rezultat.

Ne znači ovo, naravno, da Dinamo stalno ima sreće i da su svi njegovi uspjesi plod toga. sreća je to što je baš zato što je nekad imaš, a nekad nemaš. I upravo u tom kontekstu treba gledati poraze poput ovog od Bayerna, ili one od Sparte, PAOK-a i Lokomotive. Jednostavno, Modrima se u tim dvobojima na neki način vratilo ono što su u nekim drugim utakmicama možda nezasluženo dobili. Niti je Dinamo prije mjesec dana, kad se slavio ulazak u Ligu prvaka i kad su Hajduk, Rijeka i Osijek redom doživljavali europske šamare bio 'svemirski brod' koji će se prošetati ligom, niti je sad toliko jadan kao što izgleda netko tko dobije devet 'komada'. Dinamo, po meni, već duže vrijeme igra neuvjerljivo, što se kaže, nit' smrdi, nit' miriše, i samo je pitanje kvalitete protivnika i sreće kako će to na kraju završiti.

Kad momčad koja je po svim procjenama dimenzija iznad konkurencije ne ostavlja takav dojam na travnjaku, dva su moguća objašnjenja. Ili je njezina igračka kvaliteta precijenjena ili jednostavno trener nije dovoljno dobar kako bi tu kvalitetu iskoristio na pravi način. Ja bih rekao da ovdje ima i jednog i drugog. Dinamov kadar za hrvatske prilike stvarno izgleda moćan, ali kod gotovo svakog igrača postoji taj 'ali'. Baturina je nesumnjivo veliki potencijal, već sad je odličan igrač, ali još uvijek nema kontinuitet i nije igrač koji nosi momčad. Petkovićeve kvalitete su neosporne, ali postoji razlog zašto je on s 30 godina još uvijek u HNL-u. Kao što postoji i razlog zašto se Ademi ekspresno vratio iz Kine, zašto su se Ristovski i Mišić vratili u Hrvatsku iz inozemstva.

Ako ćemo ići i dalje, Nevistić je prošlog ljeta po mnogima bio ocijenjen kao promašaj, da bi onda postao nezamjenjiv na vratima. Dinamov najbolji strijelac na početku sezone je igrač kojeg se neprestano šalje po posudbama, potom vraća pa opet šalje, igrač koji još uvijek nije i vjerojatno nikad neće biti potvrđen kao 'taj'. Stožerni obrambeni igrač je čovjek u ozbiljnim godinama kojem se zahvalilo na suradnji i koji je bio bez kluba, pa ga je Dinamo onda ponovno vratio u kadar. Uglavnom, puno je to lutanja i stihije, puno toga ovisi o spletu okolnosti.

Od svog dijela odgovornosti, naravno, pobjeći ne može ni Sergej Jakirović. Kao što je opravdano dobio pohvale za dvostruku krunu u prošloj sezoni i plasman u Ligu prvaka, tako se trener Dinama sad mora suočiti i s kritikama. I tu se onda opet vraćamo na početak ovog teksta i činjenicu od koje se ne može pobjeći. A pogotovo pobjeći ne može trener.

Dinamo, gledajući ovo razdoblje od kad je Jakirović postao trener, ima rezultat, ali Dinamo nema igru u kojoj se vidi jasan trenerov rukopis. Čak i u domaćoj konkurenciji, gdje bi njegova kvaliteta trebala puno očitije doći do izražaja. Dinamo se muči. Nije to ono što se od njega očekuje, daleko je to od već toliko opjevanog 'svemirskog broda'. Dinamo je šampion, to nije sporno, ali Dinamo je neuvjerljivi šampion.