Je li na kraju Dinamo na neki način "žrtva" igranja na dva kolosijeka, je li odgovornist leži u Dinamovoj liječničkoj službi, ili trenerovim metodama rada? Ili ponajveći problem jest stihijsko slaganje momčadi, dovođenje igrača koji nisu dorasli timu, pri čemu tu sada Uprava vodi neku svoju politiku (agencije, provizije...), a kako je tu zadnjih godina bilo svega, izgubio se kontinuitet smislenog slaganja momčadi - sve su to pitanja? Na kraju, gleda se rezultat. Imam dojam da se Dinamo zadnjih godina jednostavno "provlači". Naravno, Dinamo je daleko naš najuspješniji klub u HNL-u, ali i rezultatima "po inerciji" jednom mora doći prekid, da ne velim i kraj.
Nekako se predugo oslanjalo na te godine 2018., 2019. u vrijeme dok je jedan Petkoviću "eksplodirao", dok je Oršić postizao vrhunac karijere, dok je stasao Gvardiol i zaigrao za seniore, Livaković izrastao u pravog golmana. I baš u to vrijeme je trener bio Bjelica s čijim je prvim mandatom Dinamo, nakon onog iznenađujućeg ne osvajanja naslova u sezoni 2016-17., ponovno živnuo.
Današnji Bjelica pomalo se utopio u "sivilo"; jednom je upalila ta njegova filozofija, sada baš i ne. Vremena su se promijenila, neki igrači iz te ere prije 5-6 sezona jednostavno su se ispuhali, zasitili i nisu više ta razina (tkogod da je ostao ili otišao), pa sada je itekako potrebna svježa krv.