Evo ne mogu spavat pa gledan DvD "Antologijske utakmice hrvatskog nogometa" ( normalno, primotavan vecinom na Hajdukove) ; i sad tek necu moc zaspat do jutra od muke... Ljudi moji, koja su to bila vrimena, koji igraci, koja zapaljiva atmosfera u gledalistu - to se sa danasnjim nogometom uopce ne da usporedjivat .

Evo bas se vrti utakmica iz 76. godine: Trener Tomislav Ivic, na golu brko  Katalinic, u ekipi junak do junaka, Dalmatinac do Dalmatinca - Zungul, Frfa, Iko Buljan,Jerkovic, Rozic, Luketin,Surjak, Peruzovic , pa onda gledan kako smo razvalili Bordeauxa na Poljudu 4:1 i sican se kako smo ja i caca skakali ka ludi na zapadu i grlili se kad je Cukrov zabija onaj cetvrti eurogol... Pa Bakin gol Sparti iz kornera, Pesicev Totenhamu , Bokin gol Zvezdi za zadnji kup u bivsoj drzavi - svega se sican ka i danas!

I kad sve zbrojin i oduzmen, bude mi skoro za sta nisan 96. godine prista pratit Hajduka, ali kako kad je to jace od mene?!... A zna san, oni sugavi Grk ( je li se Donis zva ili tako nesto?!) je onim slucajnim golom u Rijeci u biti presudija Hajduku moje mladosti! Jerbo, ako je generacija Frfe, Jerkovica i Buljana bila Hajduk mog djetinjstva, a Asanoviceva, Bakina, Vujoviceva i Gudeljeva moje mladosti - onda je ispadanje 96. godine oznacilo pocetak Hajduka moje zrelosti; Hajduka koji je samo blijeda kopija nekadasnjeg splitskog i dalmatinskog ponosa i sve stvari u klubu i oko kluba, ukljucujuci i upravu skupa s igracima su samo jedna jadna, neugledna i umorna sjena koja mi se, ponekad, u nocima poput ove, dosulja do kreveta i ne da mi zaspat....

najvise bi volija da san 95. godine presta pratit Hajduka jer to je bija i zvanicni kraj tih lipih nogometnih vremena. Onda se, naim