Brte, volin vake ljude košto je Pudar. Najprije, metnimoreć, čovik o dva metra i sa stodvajest kila nemere bit przlica, grintav niti, općenito, pizzda. Ne želin sad da ispane koda zagovaran neki kakobireka ženski princip ('pod velikin kamenon, velik gušter...') nego oćureć nekako mi vako krupniji ljudi nemeremo bit tliko zločesti jerbo nemamo razloga - šta bi bijo zločest i što bi bijo lukav i prepreden kad moš opizdit pleščurinu kome oš i uletit u mehanu prid jutro da svima čaše poispadaju. Ne govorin ja da je naš Pudo rabijatan tip, ali tijo ne tijo kilaža ti daje taj jedan dijo bezbrižnosti i samouvjerenosti. Još kad vidin onoga merđana njegova (meščini 300 ...) Ih! Ko u mog tetka Šime vaktile: volan u krznu, podmetač od šišaka na sicu, Gospa Sinjska zašvajsovana na takozvanon kokpitu, a nazad razgrnut iza sica naš tj.Hajdukov šal. I undan, normalno, oš neš, dijo toga se prinese i na ekipu pa sve izgleda prčevitije. Kasmo išta okrenili dok ovi nije doša? Gubili smo mi i dosad pa nikako organizirat napad, nikako skupit dvojicu da krenu naprid, koda je minirano ... koda je pljačka vlaka a ne nogomet!
Za početak je ovo sasvim dovoljno. Čovik gleda samo u teren i jebba si macku mater ako ne napraviš šta ti on kaže. Iman ocjećaj da bi ćaću rođenog posla na tribine! Osin toga, iz gorenavedeni razloga, nekako baš i ne mogu zamislit mlatimudana da mu pristupi na treningu i priupita: šta je s mojin malin, oće li igrat? Poljubi li Pudu rezultat okrenit će ćurak i prema upravi - pa mu se baš ništa neće moć nametat. E, za svakog pravog Hajdukovca je to pravi merak! Niprid Pudo! Čovik-Medvid! Dosta nan je škakavaca kojima kokoš more ćokat po jajin! Da je pošten, naresta bi! - tako je govorijo moj Tetak Šime za jednog svog susjeda ...