Sve je bilo zapisano. Na ovom istom mjestu. Dinamove utakmice bit će gotove i prije no što sudac označi početak, a Hajdukove će trajati još dugo nakon što sudac odsvira kraj. Na žalost, igrači Hajduka, jednako kao i njihov trener Ante Miše, nisu se znali nositi s tim pritiskom. Pukli su pred naletima 'letećih Varaždinaca' koji su, tvrde dobro upućeni, imali 200.000 razloga za fajt. Naravno, ono što su 'bijeli' mogli dobiti nedjeljnom pobjedom neprocjenjivo je, nikakva stimulacija uplaćena protivnicima ne može biti opravdanje za igru nedostojnu šampiona. Pa makar i Hrvatske. Jednako kao što opravdanje ne može biti ni 'prljavi ples' suca Mlakara koji je velikodušno dolijevao gorivo u Varteksov kombajn, što su oni jače udarali, to je on manje svirao, a hajdukovci, podjednako na terenu i na tribinama, koncentraciju sve više trošili na nešto o čemu njihovi konkurenti iz Maksimira ne trebaju brinuti.

Hajdukovi igrači su pukli, a nije bilo Srđana Andrića da te pukotine zakrpa, kapetan sigurno ne bi dopustio da 'strogo kontrolirana akcija' ostane bez reakcije. A njegovi suigrači su pukli ne zbog svoje utakmice i saznanja kako im dolazi protivnik čija se snaga najmanje iz zapisnika dade iščitati, nego zbog frustracije koja kaže da oni za svaki gol moraju krvariti, da na svakoj utakmici moraju dobiti mašur kartona, dok se Dinamo s tim istim momčadima poigrava kao Barcelona s ostatkom svijeta. Nemojmo se lagati, nema to veze s Krunom Jurčićem, nego s ekipama koje spuste hlače, pa spremno primaju koliko god Dinamu treba. A tada je sve moguće, pa i to da Slepička u dva susreta zabije šest puta te se pokaže kao još jedna vizionarska investicija Zdravka Mamića.

Naravno, ništa od toga ne umanjuje kolektivni stres što guši hajdučki puk ovih dana. No, najgore od svega bilo bi sada sasvim pokleknuti. 'Bijeli' trebaju učiniti sve kako bi dobili preostale utakmice, pa neka Dinamo, kad već mora, bude prvak s jednim bodom prednosti, a ne s devet. Uostalom, tada će na Poljudu s punim pravom moći reći kako su bolji od Dinama, pri čemu će te tri pobjede biti vrijednije od pehara kojega se ionako, kao što vidimo, može relativno povoljno nabaviti u svakom riječkom, varaždinskom ili šibenskom izlogu.

Jedan poraz definitivno nije smak svijeta, sjetimo se uostalom gdje je Hajduk bio lani u ovo doba. Ako ćemo stvar ogoliti do srži, onda treba reći i kako je bolje biti drugi sa solidnim temeljima za budućnost, nego prvi pa u europskim pretkolima ispasti od Shelbournea ili Debrecena. Titule iz 2004. i 2005. bile su fatamorgana, samo rijetki su se, a zna se i koji, tih godina na Poljudu napojili. Na sve pak što se ove sezone dogodilo, i što se tek ima dogoditi, svi koji žive Hajduk mogu biti ponosni. A najviše Ante Miše. Njega nitko ne smije dirati, bez obzira na očite greške, on će, ukoliko mu se zaista dopusti rad na duže staze, naučiti lekciju i postati veliki trener. Velikoga Hajduka.